Vreme u kom živimo jeste vreme velikog napretka, velikih dostignuća i neograničenih mogućnosti. Danas možemo da živimo u najzabačenijem kutku zemljine lopte i da putem globalnih mreža, Interneta, komuniciramo sa ostatkom sveta i da u svakom trenutku znamo šta se dešava na najudaljenijem delu planete. Informacije nikad nisu bile dostupnije i nikad nije bilo lakše saznati o bilo kome ili o bilo čemu toliko toga potrebnog, ali i nepotrebnog.

Taj fenomen umrežavanja čini nas neodvojivim delom jedne celine, stvaramo virtuelna prijateljstva, tražimo srodne duše kuckajući u tastaturu i gledajući u ekran, pa opet, pored svih tih senzacija u dubini duše osećamo neizmernu prazninu i usamljenost. Osećamo se ranjivo, pa stoga dane i mesece provodimo u potrazi za nekim ko bi uneo svetlost u naš život, ko bi nam pokazao koliko zaista vredimo i ko bi nas konačno učinio srećnim. I čini se da taj krug nema kraja, jer ono što tražimo nikako da nam dođe, da se prikaže. Ili mi ne znamo kako to da izvedemo ili konstantno gledamo na pogrešnu stranu!

Samoća, ogorčenost, uzaludnost, promašenost, ljubomora, posesivnost, gnev, očaj, zavist – sve su to manifestacije jedne te iste stvari – STRAHA, koji je poprimio tolike razmere da nije ni čudo što ne znamo gde smo i ko smo. Jedina stvar koja postoji nasuprot ovih silnih manifestacija straha jeste upravo LJUBAV, jedina suština i jedini odgovor – jedini put i jedini cilj.

Jedino ljubav ima moć da nadomesti sve praznine i da ispravi sve ono što traži da bude ispravljeno. Jedino ljubav leči sve rane i unosi svetlost u svaki odnos, u svaku akciju i jedino ljubav jeste odgovor na svako pitanje.

Ako je ljubav ono iz čega je sve postalo, ako je ljubav ono što nas je sazdalo i što nas je dovelo u ovu vremensko-prostornu dimenziju koju zovemo ŽIVOT, onda ta ista ljubav i dalje obitava u nama, u svakoj našoj ćeliji, u svakom deliću našeg bića; onda je ta ljubav i dalje neodvojivi deo nas, jer ništa što je postalo nikad ne može biti odvojeno od onoga od čega je postalo, nikad ne može biti odvojeno od svog izvora.

I zato, kad sve to znamo, tj. sad kad smo se svega toga prisetili, naš jedini zadatak je da razgrnemo te slojeve uverenja, razmišljanja, pretpostavki i blokada koje su nas odvojile od te istine koja je uvek bila, uvek jeste i uvek će biti u nama. Važno je samo da toj snazi koja stvara svetove omogućimo da se ispolji u svojoj punoj svetlosti i da nam obasja svaki naš put, svako naše delo, svaki naš odnos.

PageBreak

Strah od ljubavi

Za početak, pogledajmo listu najčešćih negativnih uverenja koje imamo u vezi sa ljubavlju i intimnošću:

- Ja jednostavno nemam sreće u ljubavi
- Ne želim opet sebi da dozvolim da budem ostavljen/a
- Ne pada mi na pamet da prođem kroz ono kroz šta su prošli moji roditelji
- Ne znam kako da volim
- Ne znam da li ću ikad moći ponovo da volim
- Plašim se ljubavi i vezivanja
- Ljubav ne traje večno
- Ja uvek sve pokvarim
- Kad volim ne umem da kažem NE i to mi se uvek obije o glavu
- Isuviše sam popustljiv/a
- Nije dobro pokazivati svoja osećanja
- U ljubavi uvek jedno mora da trpi
- Ništa mi ne ide od ruke
- Kad sam u vezi, pre ili kasnije shvatim da ne mogu da budem ono što jesam
- Ljubomora je znak da me voli
- Moram to da istrpim, jer to svi od mene očekuju
...

Da li vam neke od ovih rečenica zvuče poznato? U kojoj od ovih tvrdnji se pronalazite? Da li vas neka posebno iritira? Baš na toj izjavi treba naročito poraditi. Nepregledan je spisak rečenica koje su postale, uslovno rečeno, naše mantre. Iz dana u dan ih ponavljamo i tako tim negativnim uverenjima samo dajemo još veću snagu. One nas nose, one nas vode i one postaju naša iščašena istina.

Odakle krenuti?

Uvek prvo od sebe! Koja su to uverenja, koji su to misaoni šabloni po kojima vi funkcionišete kada je u pitanju ljubav? Kakvi su vaši stavovi i razmišljanja kada se spomene jedna od ovih, gorućih tema današnjice: ljubav, odnosi, partnerstvo, veze?

Na koji način ste iskusili ljubav kad ste bili dete? Da li se ljubav u vašem detinjstvu izražavala zagrljajima, pohvalom, podrškom ili možda svađom, vikanjem, kritikama i ćutanjem? Sigurno je da u životu  često imamo tendenciju da kreiramo bukvalno istu situaciju koju smo proživeli i gledali u detinjstvu. Veoma je važno pitanje to da li nam se te slike dopadaju ili ne.

Često nam se dešava da nam se manje-više iste situacije iznova ponavljaju, uvek na isti način doživimo razočaranje, na isti način bivamo odbačeni, povređeni i onda prelazimo na jedno od najomiljenijih rešenja: upiremo prstom i pronalazimo krivca! Krivimo partnera, krivimo roditelje, krivimo sudbinu, društvo, zemlju u kojoj živimo, krivimo druge, krivimo sebe što nikako već jednom da se opametimo, krivimo zvezde, karmu, krivimo vaspitanje, krivimo, krivimo, krivimo...

I zaista, ovom spisku nema kraja. Ali, ovaj način donosi sve osim rešenja. Čineći to mi samo sebi sugerišemo da mi sami u stvari nemamo mnogo veze sa svojim životom, da nam je u filmu našeg života namenjena samo neka jadna epizodna uloga i da nam je jednostavno preostalo da se kroz ovaj život provučemo kako znamo i umemo, da ne računamo mnogo na sebe jer su nam mogućnosti ograničene, jer su nam ruke vezane i jer jednostavno ONI diktiraju sve što se dešava, tako da je bolje da ćutimo i da trpimo.

PageBreak

Voleti sebe i druge

A šta ako nije tako? Šta ako je to samo puko pronalaženje izgovora kako ne bismo bili srećni? Šta ako na taj način mi sami sebe sabotiramo i ne dozvoljavamo onoj ljubavi koja i dalje obitava u nama da se ispolji u svoj svojoj snazi? Šta ako sve to znači da duboko, iza svega, ne volimo sebe dovoljno? A ako ne volimo sebe, kako uopšte možemo da očekujemo da nas neko drugi zavoli i prihvati?

Kako možemo da očekujemo da doživimo neizmernu ljubav sa nekim, ako tu ljubav, za početak, ne možemo da ostvarimo sami sa sobom? Kako možemo da očekujemo da neko drugi u nama vidi kvalitete kada ih mi sami kod sebe ne primećujemo? Da li je moguće biti veći prijatelj drugome nego sebi?

Možda je konačno došlo vreme da se suočite i da definitivno odagnate razne strahove koji su u vezi sa ljubavlju i intimnošću. Sama činjenica da čitate ovaj tekst govori da se nešto u vama budi i da mnoga pitanja traže svoje odgovore.

Prestanimo da tražimo podršku spolja, prestanimo da očekujemo da nam drugi kažu koliko vredimo i koliko smo divni, prestanimo da od drugih tražimo dozvolu da budemo i radimo ono što želimo – okrenimo se sebi, poslušajmo svoje srce i osetimo suštinske potrebe svoga bića. Da li je moguće reći da istinski volimo neku osobu, ako tu ljubav nismo prvo ostvarili sa sobom?

Kad sami počnemo da cenimo sebe i svoje potrebe, fenomenalno je to kako se automatski i drugi prema nama ophode sa istom takvom pažnjom i uvažavanjem naših potreba. Univerzum voli hrabre i odlučne, spremne da slušaju svoje srce i zov svog Izvora.

Kad nam postane dobro u sopstvenom društvu, tek tada ćemo moći da se provodimo divno sa bilo kim drugim.

Svakako da je jedna od prvih i osnovnih lekcija koju moramo da savladamo, ukoliko razmišljamo da krenemo napred na bilo kom polju – LJUBAV PREMA SEBI. Sve loše što nam se dešava, svi problemi, svi neuspesi, svi strahovi, sumnje i kritikovanja dolaze od NELJUBAVI prema sebi. Kada počnemo istinski da prihvatamo sebe i da volimo tu osobu u koju smo izrasli, nestaće sve prepreke, sva ograničenja i naš život postaće čudesna igra puna izazova i novih otkrića.

Niko neće tako lako moći da poljulja naš brod, jer je on sagrađen od ljubavi i vode života našeg i uvek će ga nositi sa tokom. Prepustimo se toj ljubavi, prihvatimo sebe baš takve kakvi smo i dozvolimo sebi da budemo srećni. Samo i jedino tada, kad konačno zavolimo i prihvatimo sebe sa svim onim stvarima koje nam se dopadaju ili koje nam se manje dopadaju, bićemo spremni da i druge zavolimo i prihvatimo.

Starajmo se o sebi, budimo nežni prema sebi, pružimo sebi sve ono što bismo želeli da nam neko drugi pruži. Kad izvor zadovoljenja svojih potreba pronađemo unutar sebe, tada više neće biti potrebe da od drugih očekujemo da se za nas žrtvuju, da nam čitaju misli i rade ovo ili ono ne bismo li mi postali srećni i upotpunjeni. Mi sami ćemo biti izvor svoje istinske radosti, jer je ljubav u nama. Bitno je samo da je osvetlimo i da joj pružimo mogućnost da nam ponovo postane jedini vodič na životnom putu.

Prava ljubav oslobođena je svakog straha i svakog uslovljavanja. Ona ne očekuje ništa i ne traži ništa za uzvrat. Kad ovu istinu prihvatimo, tada će veze koje budemo stvarali sa drugima postati istinske, neće se više zasnivati na uzajamnom optuživanju i kritikovanju i vanljudskim naporima da ugodimo jedni drugima, već će nas konstantno unapređivati i osetićemo koliko zajedno možemo da budemo sve što poželimo, bez uslovljavanja i bez očekivanja.

Kad naučimo da poštujemo svoje potrebe, imaćemo sluha i za potrebe drugih i shvatićemo da svako od nas, u ma kakvoj vezi da smo, ima pravo i obavezu da bude ono što jeste i da se razvija i ostvaruje svoje pune potencijale. Tada će svet biti mesto radosti i kreativnog zajedničkog stvaranja, a svi mi ćemo jedni drugima postati konstantna podrška na putu ličnog razvoja i napretka. Uživajmo u stvaranju!