Nakon tridesete godine, ljudi su skloni tome da počnu da se prisećaju događaja iz mladosti. Međutim, žudnja za prošlošću i "boljim vremenima" nije jedini razlog zbog kog se često vraćaju u svoju mladost.

Adolescentski period i rane dvadesete su vreme kada prvi put stičemo jasne slike o tome ko smo, a muzika koju slušamo, filmovi koje gledamo, knjige koje čitamo i naše oblačenje počinju da izražavaju naš identitet.

Emocionalno povezivanje s našom mladošću pomaže nam da steknemo svest o životnom kontinuitetu. Bez sećanja, nemamo ni identitet. Iskustvo koje smo stekli pomaže nam da danas znamo ko smo, a praznina u našem sećanju stvara prazninu u kreiranju našeg identiteta. Vraćanje u prošlost pomaže nam da se setimo kako smo se izborili s ranijim stresovima i daje nam snagu da se suočimo s aktuelnim preprekama.

Nemojte zaboraviti da nisu samo lepe uspomene ono što formira naš identitet. Stručnjaci smatraju da, iako je prisećanje pozitivnih iskustava normalno, ono može biti i kontraproduktivno, jer upravo loša iskustva su ono što nam je dalo novu snagu i učinilo nas jačim osobama. Sva životna iskustva, bilo dobra ili loša, oblikuju naš identitet, i pomažu nam da se izborimo sa novi izazovima u budućnosti.