Bil i Hilary Klinton su mnogo puta ispričali priču o svom prvom susretu. Zurili su jedno u drugo u biblioteci Pravnog fakulteta na Jejl Univerzitetu dok se Hilari nije odvažila i prišla Bilu. "Slušaj, ako ti i dalje budeš ovako buljio u mene i ja ti uzvraćala pogled, možemo da se i upoznamo. Ja sam Hilari Rodam. Kako se ti zoveš?" Bil joj je odgovorio da ne može da se seti svog imena. Bio je to obostrano tako jak prvi utisak da je uticao na američku, pa i svetsku istoriju.

Verovatno ste se i vi barem jednom našli u situaciji da osoba koju prvi put u životu vidite na vas ostavi jak utisak. Mnogi bračni parovi prepričavaju da su prvi put kad su se susreli osetili leptiriće u stomaku, ili čak kao da se poznaju celog života. Moguće je i obrnuto - da vam se neko ne svidi na prvu loptu, da odmah osećate odbojnost ili suzdržanost koju ne možete racionalno da objasnite. U svakom slučaju prvi susreti su često događaji nabijeni emocijama i značenjima koji postavljaju temelje budućeg odnosa. Naučnici su ustanovili da naš mozak brzinski skenira nepoznatu osobu sa kojom dođemo u kontakt, slažući kolaž od svih signala koje odašilje prema nama.

Tokom susreta o dotičnoj osobi gradimo utisak koji je kao digitalna fotografija - odmah je razvijena, nikad sasvim ne izbledi i beleži mnogo tačnih podataka. Brojna istraživanja su potvrdila tu moć prvog utiska.

U jednom istraživanju je grupa običnih građana bez psihološkog obrazovanja gledala videosnimke od 20 do 32 sekunde u kojima su se predstavljali kandidati za posao. Potom su učesnici istraživanja izradili male psihoprofile kandidata ocenjujući njihovu simpatičnost, samouverenost i drugo. Stručni ispitivači su analizirali iste kandidate u 20-minutnim intervjuima. Na iznenađenje naučnika, obični građani su kandidate profilisali veoma slično kao stručnjaci iako su ih videli samo na kratkim filmovima.

PageBreak

Osmeh otvara vrata

Topao ili piskutav glas, smrknuto ili vedro lice, uredna ili zgužvana košulja, spuštena ili podignuta ramena - svi ti podaci istovremeno pogađaju naša čula i navode nas na munjevit zaključak: ovaj nam je prodavac osiguranja sumnjiv, ovog autostopera nećemo povesti, ova bi nam devojka bila dobra cimerka. A taj proces dešava se velikom brzinom: osnovni sud o novom poznaniku - da li za nas opasan ili bezazlen - donosimo već u tri prve sekunde. "Razvili smo sposobnost brze procene da li će nam stranac nauditi ili će nam koristiti. Ta sposobnost je bila važna za preživljavanje još od davnina", kaže Nalini Ambadi, profesorka psihologije sa Univerziteta Tafts u Medfordu (SAD).

Moć munjevite procene nalazi se u starom, primitivnom delu mozga, koji delimo sa životinjama. Taj nagon pomaže živim bićima da se zaštite u svetu grabljivica i plena. Ta sposobnost je važna i u civilizaciji, ali u manjoj meri nego u divljini. Danas pretnje za ljudsko blagostanje dolaze u mnogo složenijim oblicima - putem političkih odluka, kretanja na berzi, promena u kursu valuta i troškova života. Ipak, i dalje je itekako važno tačno proceniti ljude koji nam ulaze u život.

Najvažniji signal koji tražimo na licu nepoznate osobe je osmeh. "Sposobni smo da primetimo osmeh sa daljine od 30 metara. Osmeh nam javlja da ćemo kod druge osobe naići na pozitivan prijem, pa i sami jednako uzvraćamo", kaže Pol Ekman, profesor psihologije sa Univerziteta u San Francisku i stručnjak za izraze ljudskih lica. Prema Ekmanovim saznanjima, ljudi su uspešni u brzom čitanju lica, pod uslovom da je izraz iskren. Neki izrazi lica mogu da se nameste snagom volje, ali neki su pod kontrolom autonomnog sistema, koji automatski izražava emocije. Takav je gnev, kod koga se usne spontano sužavaju, što je teško postići namerno.

Druge emocije se, poput radosti, mogu lakše odglumiti jer za dovoljno uverljiv osmeh nije potrebno mnogo napora, kaže američki psiholog Megi Pacian u reviji Psychology Today. A da bismo mogli da razotkrijemo onoga ko glumi emocije, potrebno je uvežbano oko. "Za dobru procenu ličnosti nije dovoljno biti bistar nego treba imati iskustva s ljudima. Ko provodi više vremena negujući odnose sposobniji je za pravilne brze procene", poručuje Dejvid Funder, profesor psihologije sa Univerziteta u Riversajdu. Funder je utvrdio istraživanjima da dva posmatrača često dolaze do istog zaključka o trećoj osobi te da se njihovi zaključci podudaraju s njenom psihološkom procenom same sebe. "Razume se, ponekad pogrešimo, ali češće smo u pravu."

Za stvaranje prvog utiska potrebno je vrlo malo vremena, a njegove su posledice dugotrajne. Ako se dvoje ljudi jedno drugome dopadnu u početku, verovatno će im odnos napredovati, bilo da je reč o prijateljstvu, ljubavi ili poslovnom partnerstvu. Ako makar jedno od njih oseti odbojnost ili skepsu prema onom drugom, veza će teško funkcionisati.

"Temelji odnosa postavljaju se zapanjujućom brzinom", kaže Majkl Sunfrank, profesor komunikacije na Univerzitetu u Dulutu i vođa istraživanja objavljenog u magazinu Journal of Social and Personal Relationships. Sunfrank je sa saradnicima proučavao 164 studenta tokom devet nedelja. Budući da su uglavnom vrlo društveni, studenti su se pokazali valjanim uzorkom za testiranje teorije o važnosti prvih minuta kontakta za dalje uspostavljanje odnosa. Prema Sunfranku, već iz početne komunikacije je moguće predvideti kakav će biti odnos, dok dalje ophođenje ne utiče mnogo na njegove osobine. Studenti su u istraživanju bili podstaknuti da se druže u parovima tokom devet nedelja, a suština njihovih međusobnih odnosa bila je uveliko određena prvim kontaktom i prvim utiskom.

PageBreak

Prvi pogled s dugim dejstvom

Studenti su prvog dana nasumce spojeni u parove istog pola, jer bi parovi različitih polova bili neprikladni za to istraživanje. Neki bi učesnici bili suzdržani prema drugom članu para ako su u vezi, dok bi neki prema partneru mogli gajiti samo ambicije za seksualnu vezu, uz mogućnost brzog razočaranja i zameranja u slučaju odbijanja. Uklanjanje elementa polne privlačnosti učinilo je rezultate istraživanja jasnijim.
Nakon sparivanja, studenti su zamoljeni da se upoznaju sa svojim parom, s tim da su neki parovi za upoznavanje dobili tri, neki šest, a neki deset minuta. Nakon uvodnog razgovora, učesnicima je (svakom ponaosob) bilo postavljeno pitanje šta predviđaju za budući odnos sa drugim članom para. Svako je dobio mogućnost da proceni razvoj odnosa prema jednoj od šest kategorija, od poznanstva "na ćao" do prisnog prijateljstva. Uz to, svako je ispunio nekoliko upitnika u kojima je okarakterisao osobu koju je tek upoznao.

Istraživanje je zahtevalo da se učesnici idućih nedelja međusobno ophode u kontekstu nastave kako bi mogli da upotpune svoja saznanja jedni o drugima. Zbog toga su istraživači tokom nastave članove parova postavili tako da sede blizu. Bilo je mnogo prilika da studenti u kasnijem ophođenju jedni kod drugih otkrivaju privlačne ili neprivlačne osobine, srodne ili suprotstavljene interese i stajališta. Međutim na kraju istraživanja ispostavilo se da je prvi utisak prevladao nad kasnijim iskustvima. Mišljenja formirana u prvim minutima kontakta nisu bila bitno razvodnjena ni nakon devet nedelja druženja.

"Zaprepastilo me to što nakon svih tih prilika za temeljno upoznavanje početni utisci zadržavaju tako jak uticaj", napomenuo je Sunfrank. I nije bilo bitno da li je uvodni kontakt trajao tri, šest ili deset minuta. "Učinak je bio jednako snažan nakon tri i nakon deset minuta. Verovatno bi bio dovoljan i prvi pogled", kaže Sunfrank.

Očigledno je da u trenutku donosimo zaključak o tome kakav tip odnosa (ili odsutnost odnosa) želimo sa ljudima koje srećemo. Ako se zaključci i želje podudaraju, sve je jasno. Ali šta ako se osoba A sviđa osobi B, a osoba B se ne sviđa osobi A? Onda će biti onako kako želi osoba koja ima negativno stajalište! Dovoljno je da jedna polovina para ne želi da se zbliži sa drugom, nezavisno od toga koliko je druga strana zainteresovana.

"Ako jedna osoba odluči da ne želi da se zbliži sa drugom, ograničiće komunikaciju sa njom već od početka. I pri kasnijim susretima slaće joj znake nedostatka interesovanja tako što će je zaobilaziti i gledati u drugom smeru", opisuje Sunfrank. Ignorisani može neko vreme da pokušava da se nametne, ali dugoročno nema šanse kada druga strana nije zainteresovana. Na taj način nezainteresovani će prevladati. Svakako, pravilo o moći prvog utiska ima izuzetaka. Svako od nas je naknadno zavoleo nekoga ko mu se u prvom momentu nije sviđao, i obrnuto. Isto tako, krupni događaji poput neverstva ili pružanja pomoći u krizi mogu da izvrnu odnos naglavačke. Ali u odsutnosti upečatljivih novih momenata, prvi utisak kod većine ljudi postavlja trajnu smernicu odnosa.

Da li su zaključci izvedeni iz prvog utiska ispravni? Zar ne bi bilo bolje zanemariti nagonsku reakciju i dati novoj osobi, mestu ili situaciji još jednu priliku da se pokaže u pravom - dobrom ili lošem svetlu? Ne treba li proučiti sve dostupne podatke? Naravno, zavisi od situacije i okolnosti, ali treba da naučimo da verujemo prvom utisku.