Stid je složena emotivna reakcija koja se javlja u brojnim oblicima i koju usvajamo od najranijeg detinjstva. Svako društvo određuje što je prihvatljivo, a što sramotno. Podrignete li u nekom domaćem restoranu, sigurno ćete privući prekorne poglede i posprdne komentare, ali u nekim okeanijskim i arapskim državama kao i u krajevima Indije i Kine to se smatra komplimentom kuvaru ili domaćinu. U Japanu je pristojno srkati supu ili rezance, dok nas naši roditelji odmalena upozoravaju na neprimerenost srkanja.

Javno pokazivanje golih grudi nije sramotno u Polineziji, ali jeste kod nas, osim kad majka doji dete. Kod nas nije sramota da se devojka druži sa mladićem iako nisu vereni, dok se u muslimanskim zemljama, pa i u nekim delovima južne Italije, to smatra nemoralnim.

Budući da su se ljudske zajednice razvijale odvojeno jedna od druge, u različitim prirodnim i klimatskim uslovima, postupci i osobine koji izazivaju osećaj stida variraju od kulture do kulture. Ali funkcija stida svuda je vrlo slična. Iskustvo stida prati želja za uzmicanjem, za skrivanjem, za nevidljivošću. Mnogi to iskustvo opisuju izrazom "propao bih u zemlju". Tuđi stid je moguće prepoznati po naglom rumenilu na licu, pognutom pogledu, ćutanju ili zamuckivanju, katkad i usnama razvučenima u ponizan osmeh radi odobrovoljavanja okoline.

Psiholozi smatraju da je stid evoluirao kako bi podstaknuo ljude da se što više prilagode okolini kako bi zajednica što bolje funkcionisala. Kada osetimo stid, nelagodnost nas tera da se prilagodimo i ne ponovimo potez ili propust kojim smo izazvali tuđe negodovanje ili "čudne" poglede. Tako nam stid pomaže da upravljamo svojim interakcijama sa drugima i krećemo se u smeru koji diktira naša kultura.

Kako i zašto neko postaje stidljiv, a neko ne? To zavisi od iskustava kojima je pojedinac izložen i od urođene osetljivosti na stresne nadražaje kao što je tuđi podsmeh ili prigovor. Već u ranom detinjstvu svako razvija predstavu o tome koliko je prikladan ili neprikladan za okolinu u kojoj živi. Na sadržaj te predstave utiču tuđi postupci - pohvale ili pokude, prihvatanje ili odbijanje, zanimanje ili ignorisanje.

"Deca koja redovno trpe pokude, podsmeh, kazne ili zanemarivanje primaju poruku da nisu poželjna, prikladna ndovoljno vredna u društvu", izjavila je u jednom intervjuu Marilin Dž. Sorensen, psiholog iz Portlanda u SAD. Tako stvoreni osećaji manje vrednosti temelj su niskog samopoštovanja. "Pojedinci sa niskim samopoštovanjem strahuju da ne znaju pravila ponašanja u određenim situacijama i da će napraviti gaf. Mogu da imaju utisak da ih drugi odbijaju ili prekoravaju", dodaje.

PageBreak

Štetniji od krivice

Kao što je napisao jedan od autoriteta za stid Geršen Kaufman, "stid je jedna od emocija koje uzrokuju najviše bola jer je u trenutku stida ljudsko ja povređeno iznutra". Stid može da bude prolazan, ako napravimo jednokratan gaf u društvu, ali i trajan, ako osećamo da smo kao osobe nedovoljno dobri i da nismo po volji drugima. Stid postaje problematičan ako preraste u sastavni deo čovekove predstave o sebi. U poslednjih 25 godina naučnici su utvrdili da dugotrajan stid ima važnu ulogu u nastanku socijalne fobije, poremećaja ishrane, nasilja i drugih ličnih i društvenih poremećaja.

Za razliku od krivice, koja je osećaj da smo učinili nešto pogrešno, hroničan stid je osećaj da smo mi "pogrešni" kao osoba. Ko dugo ili često oseća stid, uveren je da nešto sa njim nije u redu.

"Stid je bolniji i štetniji od osećaja krivice", kaže kalifornijski psiholog Aron Kipnis. "Krivica je pozitivna jer navodi ljude da shvate kako su učinili nešto loše i ubuduće deluju odgovornije i ispravnije", ističe. Hroničan stid je neugodnija emocija jer ne proizlazi iz pojedinačnog postupka, nego iz neke trajne osobine. Takav stid narušava osećaj sopstvene vrednosti jer smatramo da nismo dovoljno dobri i vredni - bez obzira na to da li su u pitanju izgled, snaga, spretnost, intelekt ili materijalni status. Takođe, upozorava Kipnis, stid znatno češće od krivice izaziva srdžbu i nasilne postupke.

Postoje brojni načini kako se ljudi brane od stida. Pojedini postupci služe za privremeno ublažavanje bolnih osećaja nevoljenosti, prezrenosti i podređenosti. Najčešće se primenjuju perfekcionizam, povlačenje u sebe ili protivnapad na okolinu ljutnjom ili uvredama.

Perfekcionizam je opsesivan trud oko postizanja savršenstva u svemu tako da sramotne situacije budu onemogućene. Cilj povlačenja u sebe je izbegavanje svih izazova u kojima su greške ili neuspesi mogući. To može da uključuje i izbegavanje druženja, ljubavnih odnosa, putovanja i poslovnih poduhvata, što dovodi do vrlo zatvorenog i neproduktivnog života.

PageBreak

Upoznajte stid da biste ga pobedili

Neki svoj stid pretvaraju u gnev i agresiju da bi obeshrabrili okolinu od daljnjeg kritikovanja, podsmeha ili negodovanja. Gnev zaista može da navede kritičare da ustuknu, ali istovremeno čini gnevnu osobu još manje omiljenom i prihvaćenom u društvu.

Muškarci i žene osećaju i izražavaju stid na različit način. Istraživanja pokazuju da se žene stide dublje od muškaraca, ali to manje pokazuju. Dok stid tera žene na povlačenje i prekoravanje sebe, muškarci na taj osećaj reaguju otvoreno i glasno: vikanjem i ljutnjom.

Za žene je najveći izvor stida neprivlačnost - bila stvarna ili umišljena - i neuspeh u bliskim odnosima. Nasuprot njima, muškarci se najviše stide posrtanja na seksualnom planu.

Još jedna razlika između polova jeste veća sklonost žena upadanju u začarani krug stida zbog stida, tvrde američki psiholozi Tomas J. Šef i Suzen M. Recinger.

Dok muškarci ljutnjom razbijaju sopstveni stid, žene koje iskuse tu emociju ostaju zarobljene u njenom zagrljaju tako što se stide stida. Posledica toga je, pišu autori, da ženski stid hrani sam sebe i pojačava se, što mnoge žene vodi u teskobu, depresiju i povučenost.

Osećaj stida može biti plod pogrešne percepcije sopstvenog statusa u okolini, ali i posledica stvarnih nedostataka koje nam drugi zameraju. Ako je reč o ovom drugom, planirajte i sprovedite stvarno poboljšanje da biste se uklopili u sredinu i izborili za prihvaćenost. Ako je vaš stid u najvećoj meri umišljen ili nesrazmeran sa stvarnošću, pomoći će vam komunikacija sa osobom koja vam može pružiti pažnju i brigu i pokazati vam da ste vredni. Druženja sa bliskim prijateljem ili psihoterapeutom od poverenja raspršiće vam osećaj da niste dobrodošli u zajednici. U odnosu sa psihoterapeutom moguće je razmotriti iskustvo stida i okolnosti u kojima se ono javlja bez opasnosti od novog sramoćenja i potom razviti pozitivniju predstavu o sebi.

Psiholozi kažu da je lakše lečiti boljku koja je poznata. I prepoznavanje stida i njegovih nijansi prvi je korak u obuzdavanju bola koji uzrokuje. Američki psiholog Džejn Bolton u jednom eseju preporučuje "žrtvama" hroničnog ili intenzivnog stida da se bace na - pisanje. Opišite konkretan događaj iz detinjstva kad ste osetili stid. Prisetite se misli koje su vam prolazile glavom dok ste proživljavali stid i nakon što je minuo. Na kom ste mestu u telu osetili stid? Je li imao boju, ukus, miris? Koji su vas porivi obuzimali? Da li ste želeli da pođete u smeru ljudi koji su vas okruživali? Da li ste hteli da im se suprotstavite? Ili da se udaljite od njih? Napokon, napišite kako taj događaj na vas utiče danas.

Stid je vrlo neugodno emotivno iskustvo koje se gotovo svi trude da izbegnu. Dobro je imati na umu da nam to iskustvo po pravilu pomaže da se prilagodimo okolini u kojoj se krećemo zato da bi nam bila sklonija i kako bi nam spremnije izlazila u susret. Možda se u prvi mah čini privlačnije inatiti se nego prilagoditi većini, ali u stvarnosti se isplati podneti umerenu dozu stida radi izbegavanja veće štete koju bi uzrokovao nastavak plivanja protiv struje. Budući da su ljudi društvena stvorenja, nema nam druge nego da uložimo napor i uklopimo se u okolinu jer bi cena izolacije bila mnogo viša.