Telo nosi energetske zapise životnih iskustava. Ali i ono što se danas odvija u našem umu ostavlja trag na našoj fiziologiji. Otkrijte šta vam govor tela poručuje o vašim psihičkim preprekama.

Šta kada bi telo moglo da govori?
Možda je upravo to pitanje inspirisalo britanskog reditelja Pitera Grineveja da 1996. snimi film "Telo kao knjiga". Film povezuje tradiciju Japana i Kine sa savremenim životom, a u središtu priče je Nagiko, mlada manekenka fascinirana japanskom kaligrafijom i slikanjem po telu. Te dve veštine su se tradicionalno koristile za zapisivanje ili oslikavanje proživljenih iskustava te sa njima povezanih unutrašnjih uvida i spoznaja.
Ali naša iskustva ne žive samo u zapisima i sećanjima, ona su duboko utisnuta u naše telo. Ono što se događa u našem umu odražava se svakodnevno na telu jer su svi nivoi našeg postojanja (duhovna, mentalna, emocionalna i telesna) međusobno povezani. Veštom posmatraču telo može da bude dokaz čovekovog postojanja, njegovih verovanja i delovanja, a ponosnom vlasniku, ako se odluči da se povuče u sebe, omogućiće da osvesti ono što u ubrzanoj svakodnevici ne uspeva da primeti i proživi. Ako uspemo u tome, zapisi o našem životu mogu iz skrivene dubine da izađu na površinu i postanu vidljivi - baš kao na telu glavne junakinje u spomenutom filmu.
Od trenutka kada su se ljudi okrenuli spoljnom svetu u potrazi za smislom vlastitog postojanja odbačena su drevna znanja, a čovek je postao racionalno biće čija se egzistencija podelila na dušu, um i telo - tri naizgled nepovezana aspekta. I upravo smo zbog toga vrlo često u stanju da se sasvim posvetimo svom umu, a da pritom svoje telo prepuštamo pasivnosti i zaboravu. Ili obrnuto, na primer kada smo bolesni, krenućemo u borbu protiv simptoma, bavićemo se bakterijama, virusima, genima i često zanemariti neke činioce životnog stila, duboko ukorenjena verovanja ili potisnuta negativna iskustva koja bolešću pokušavaju da privuku pažnju na sebe. Često ćemo neproživljene emocije gurati u fioke jer svako njihovo iskreno razmatranje može u nama da izazove pravi potres i bol. Ipak one potiskivanjem neće nestati - pronaći će način da se manifestuju na telu.
Upravo zbog te rascepkanosti i odvojenosti od celine osećamo neobjašnjivu i neutaživu žeđ, nikako ne možemo da pronađemo mir. Haos spolja, kriza i recesija čiji smo svedoci kao da očitavaju našu sklonost neuvažavanja celovitog postojanja. Mnogi od nas, međutim, postaju svesni nužnosti redefinisanja vrednosti. Sve se više okrećemo sebi, čistimo lični prostor i ponovo počinjemo da otkrivamo svoje dugo zanemarivane i obezvređivane spojeve.