Reč "ja" oličenje je najvećih grešaka, ali i najdublje istine, zavisno od toga na koji način se koristi. U konvencionalnoj upotrebi, ova reč ne samo da je jedna od najčešće upotrebljavanih reči u jeziku (zajedno sa rečima poput "moj", "moje") već je i reč koja najviše obmanjuje.

U svakodnevnoj upotebi reč "ja" predstavlja iskonsku grešku, pogrešnu percepciju toga ko smo, iluziju o sopstvenom identitetu. Naš ego.

Iluzija o našoj pravoj prirodi je ono što je Albert Einstein, koji je imao duboki uvid ne samo u realnost svemira i vremena već i ljudske prirode, nazivao "optičkom iluzijom svesti". Ta iluzija o sebi postaje osnova svim drugim interpretacijama, ili pogrešnim interpretacijama stvarnosti, svim procesima mišljenja, interakcija, i odnosa. Vaša stvarnost postaje odraz specifične iluzije.

Većina ljudi se u potpunosti identifikuje sa neprekidnim tokom uma, sa kompulsivnim razmišljanjima od kojih je većina repetitivna i bez prave svrhe. Tada ne postoji neko drugo "ja" osim onog koje je utopljeno u misli i emocije koje ih prate. A baš to je značenje izraza "duhovno nesvestan". Kad im kažete da u glavi neprekidno čuju glas koji im nešto govori, oni će se pobuniti - "kakav glas?" ili će to ljutito poricati, a upravo taj glas je onaj koji stalno misli, onaj um koji ne pratimo i ne posmatramo. A on se može posmatrati baš kao nešto što nas opseda.

Dobra vest je da iluzija nestaje onda kad je prepoznate. Neki ljudi nikada ne zaborave trenutak kada su prestali da se identifikuju sa svojim mislima i time iskusili promenu identiteta koji je do tada predstavljao sadržaj njihovih misli a sada je samo svest u pozadini.

Za druge se ova promena dešava tako suptilno da je nikada ni ne primete, ili samo osete priliv sreće i unutrašnjeg mira a da tome ne znaju razlog. Jednom kada je priznate, iluziji je kraj.

Njen opstanak zavisi od toga da li ste je potpuno zamenili sa svojom stvarnošću, ali kada jednom okončate iluziju, isplivaće ono što zapravo jeste.

Prevela: Marina Takač