Svaka žena ima bezbroj nedoumica u vezi sa trudnoćom, porođajem, materinstvom. Prirodno je da se u početku jave strahovi i zabrinutost. Postavljate sebi razna pitanja, pitanje da li ste spremni za bebu, jer od trenutka kada dođe na svet, dete diktira tempo vašeg života. Trudnoća je normalno psihofizičko stanje koje ima neke specifičnosti: prati je niz različitih promena koje bi se, uslovno, mogle nazvati krizama.

Ne treba pisati o strahu i zabrinutosti, već o izazovima koji su pred nama i pitanjima koja se vrzmaju po glavi od trenutka trudnoće, a možda i pre.

Buduće mame najčešće se plaše da se dete neće roditi zdravo, da će imati neku anomaliju, a dešava se čak i da strepe od toga da će nesmotrenim pokretom povrediti bebu. Mnoge plaši i pitanje da li će moći da rode, odgaje i izvedu na pravi put nešto tako veliko i značajno kao što je dete.

Promene na telu

Javlja se i strepnja od gubitka partnerove ljubavi i promena na telu. Trudnoća u izvesnoj meri označava i kraj bezbrižnog života, ili načina na koji smo do tada vodili život. Karijera se prekida na određeno vreme, a vitka linija i atraktivan izgled nestaju. Kada telo počne da se menja i stomak postane primetan, veoma je važno da žena razmišlja pozitivno i da ima na umu da sada poseduje posebnu lepotu. Treba da osvesti ideju da se nalazi u posebnom, blagoslovenom stanju.

Psihološki faktori su bitni za razvoj normalne trudnoće. Način na koji trudnica doživljava promene na telu može da utiče na njeno kompletno psihofizičko stanje. Ako je reč o ženi lepog i zavodljivog izgleda, onda će trudnoća koja sa sobom nosi promene, stvoriti osećaj nesigurnosti i straha od toga da li će je partner prihvatiti i voleti takvu. U slučaju da se oseti manje privlačno i poželjno, ona će se otuđiti od partnera i postati veoma ranjiva.

Promene u nama

Stav prema sopstvenoj trudnoći je važan. Ukoliko je reč o neželjenom začeću, odbojnost žene može uticati i na bebu. Psihički razvoj deteta određen je još pre njegovog rođenja. U toku trudnoće dolazi do značajnih fizioloških promena. Može da se dogodi da na početku trudnoće žena oseća umor, iako se ne bavi nikakvom aktivnošću. Mnoge trudnice pate od mučnine i upravo te fiziološke promene mogu uticati na želju za seksualnom aktivnošću - mučnine se mogu intenzivirati partnerovim zadahom, znojem, pa čak njegovim prijatnim mirisom.

Hormoni igraju važnu ulogu u emocionalnom statusu trudnice, i glavni su uzročnik umora, mučnine i povraćanja. Žena u drugom stanju često se suočava sa promenama raspoloženja, kao i sa povećanim intenzitetom već postojećih strahova koji često imaju anksioznu simptomatologiju. Javljaju se različite emocije - od radosti do neraspoloženja koje može voditi i u depresiju. Ovakva osećanja potpuno su razumljiva, budući da se žena prilagođava promeni i suočava sa činjenicom da njen život više nikada neće biti isti.

Šta treba da radimo da bismo bili dobri roditelji?

Već je to što želite dete dobar početak! Ne brinite, želja da učinite najbolje za svoje dete treba da vas vodi i to je za početak dovoljno. Kako dete bude raslo, to ćete sve više učiti i upoznavati se, osećati jedno drugo i tako i reagovati.PageBreak

Da li ćemo moći da izmenimo svoj život da bismo sve podredili bebi?

Naravno, sama beba će na vas to navesti. U početku nije lako, treba preživeti neprospavane noći, brige oko stolice i dobijanja na težini, prve korake i padove, ali sve to ima svoje prednosti – čovek sa rođenjem svog deteta počinje da se menja, menja svoje navike i način života, a sve u cilju pružanja najboljeg svom detetu.

Kako možemo da naučimo da budemo dobri roditelji?

Biti dobar roditelj se postaje - naravno da treba da čitate o tome i da učite, ali je najvažnije da pustite da vas vodi srce i da svoje postupke tako i usmeravate. Dokle god ste živi više vas nikad neće napustiti pitanje „Da li sam dobar roditelj” i verovatno nikad nećete dobiti definitivan odgovor na njega!

Kada će mi se stvoriti taj majčinski instinkt i da li on postoji?

Ponekad mame, čak i one optimistične, sumnjaju u to da li on postoji. Ljubav između majke i deteta ne događa se automatski, a nije ni fiziološka karakteristika poput plavih očiju i smeđe kose. Majčinski instinkt i sposobnost zadovoljavanja detetovih potreba imaju korene u emotivnosti, u najintimnijim sećanjima majčinog zagrljaja. Čak ni osoba koja je uvek volela decu i brinula se o njima ne zna ništa o majčinskom instinktu sve dok i sama ne postane majka.

U trenutku susreta s vlastitim detetom razotkrivaju se najskrovitiji delovi proživljenog iskustva kćerke, te se ujedinjuju sa trenutnim praktičnim i realnim okolnostima. Između majke i deteta može da dođe do ljubavi na prvi pogled, ali ne mora. Budite strpljivi i gradite svoj odnos sa bebom i dok je u stomaku.

Da li ću biti dobra majka?

Često je kod majki prisutan osećaj da nisu dovoljno dobre. Čest je i strah od mogućih loših sugestija i grešaka. Neke žene otvoreno pokazuju i ističu ljubav prema svojoj deci, dok druge ljubomorno čuvaju sopstvene emocije, smatrajući povezanost sa detetom toliko posebnom da je treba štititi od tuđih očiju.

Ima žena koje poseduju refleks zaštite prema detetu - ljubomorne su i ne vole da njihovo dete grle rodbina i prijatelji. Istina je da svako doživi majčinstvo na svoj način i to je potpuno normalno. Mama koja je preterano brižna nipošto ne znači da je i stručnija od one rezervisane. Savršena mama, dakle, ne postoji.

Postoji li očinski instinkt?

Još se Charls Darvin pitao da li kod muškaraca postoji latentni instinkt brige i staranja o svom potomstvu. Stručnjaci smatraju da se ne može govoriti o očinskom instinktu, nego o odanosti i privrženosti koja se razvija tokom kontakata sa detetom. Očinski osećaj je, za razliku od instinktivnog majčinskog, refleksivan i svestan. Iz zajednički provedenih trenutaka, a ne iz instinkta, rađa se očinska ljubav. Očevi ipak deluju instinktivno, ali ne da bi pazili na mališane, već kad preuzimaju odgovornost da socijalno zbrinu i zaštite svoju porodicu.

Da li ću i drugu bebu voleti kao prvu?

Kod druge trudnoće i porođaja ženama je, u proseku, lakše. Većina ih je tada smirenija i sigurnija u sebe, nastoje da se prilagode, pogotovo ako se prvi put nisu osećale doraslima toj situaciji. Manji su problemi s dojenjem, manje je straha i nespokojstva, a i saveti medicinsko-bolničkog osoblja sada su brže i jednostavnije primenjivani.

Možda nećete imati vremena da se drugom bebom bavite kao prvom, jer sada imate obaveza i prema starijem detetu. Definitivno je da ćete biti opušteniji i brži ali ćete je voleti isto kao i prvu. Pitajte bilo kog roditelja koje dete voli više i dobićete odgovor da je nemoguće tako nešto odrediti.