Negacija, brisanje, degradiranje neki su od pojmova kojima nas uče, metoda koje primenjuju i tehnika kojima nas tretiraju roditelji i roditeljske figure u našem životu. Često se od odraslih čuje da deci govore: nemoj to; neee; bolje da se nisi ni rodio/rodila; ne budi to što jesi, već nešto drugo. Dešava se da u želji za muškim potomstvom roditelji od svojih kćeri prave sinove. Taj fenomen obradio je i Srđan Karanović u filmu „Virdžina“. U zabitom kršu u Hercegovini porodice bez muškog potomstva smatrane su ukletima i osuđenima na propast. Da bi se spasle prokletstva, jedno od ženske dece proglašavale su virdžinom, tj. muškarcem, skrivajući istinu kao porodičnu tajnu.

Takve se situacije više ne dešavaju, ali neki roditelji u iskonskoj želji za dobijanjem deteta određenog pola, nesvesno prenose informaciju na još nerođeno dete i na taj način „igraju se Boga“. To se češće dešava kada žele da dobiju sina. Ima, međutim, majki koje rađaju sinove, a silno žele ćerku, i tada jedan od dečaka, obično najprivrženiji majci, postaje feminiziran, a da bi nesvesno zadovoljio njenu želju, postaje žena iznutra.

Počinjemo kao matematičke nepoznate x i y sa 23 hromozoma, naizgled isti sa jednom promenljivom. Šanse su pola-pola.

Muški svet

Nemam ništa protiv toga da živim u muškom svetu, sve dok sam u njemu žena.
(Marilyn Monroe)

Postoje brojni oblici i načini kojima se žena u savremenim uslovima potiskuje na marginu društva. To počinje od samog rođenja (želja da se rodi sin), a nastavlja se u detinjstvu vaspitanjem, pripremom za „ženske“ poslove i odabiranjem „ženskih“ škola. Brak često postaje oblik degradacije žene, umesto afirmacije i potvrđivanja. Ona se nađe u ulozi zarobljenika porodice i porodičnih odnosa, a nekada trpi i direktno nasilje u porodici. U društvu se potiskivanje žene nastavlja u ekonomskoj sferi; one teže nalaze zaposlenje, njihova radna mesta manje su plaćena, trpe zlostavljanje na poslu, zanemarene su u političkoj i kulturnoj oblasti. Rat, kriminal, korupcija i trgovina belim robljem predstavljaju potpunu degradaciju žene. Naravno, postoje i oblici samopotiskivanja žena (asketizam, robovanje lepoti i vitkosti, modnim trendovima, lezbijstvo, bežanje u usamljenost).

Industrijska revolucija stvorila je društvo u kom žene u velikom broju ulaze u svet muškaraca. Ta nova žena puna izazova i prividnog ispunjenja rastrzana je između želje da se brine o porodici i novootkrivenih zadovoljstava radi ličnog ostvarenja i sticanja statusa. U mnogim situacijama brakovi se završavaju ogorčenim i besnim muževima i krivicom i strepnjom žena.

Žena, tražeći pravo mesto za sebe u muškom svetu, počinje da biva muškolika forma. To nije prirodno stanje ženskosti. Tada trpi telo. Ono biva deformisano spolja, što stavom što načinom odevanja i ponašanja. Želeći da bude priznata i prepoznata u muškom svetu, ona gubi svoju iskonsku vrednost, prestaje da bude to što u suštini jeste. Navlači na sebe masku sa brkovima i jabučicom. Mutira, postaje neprivlačna. Kao odgovor tela na bol duše, javljaju se razne fizičke bolesti. Nemoćna da se bori sa strepnjom i krivicom, a nedovoljno svesna da pomoć potraži na pravom mestu, žena biva rastrzana, utučena, poništena iznutra. Tako stvara osnovu za razvoj anksioznosti, depresije, poremećaja u ishrani i mnogih drugih ozbiljnih i zabrinjavajućih stanja.

Neretko se dešavaju razni hormonalni poremećaji, ciste, bolesti ženskih organa. Uzrok im je negacija žene u ženi, poništavanje ženskosti, što stvara pogodnu situaciju za razvoj bolesti.

Žena – umetničko delo

„Žena je kao veliko umetničko delo, a veliko umetničko delo je kao san.“ Ono u sebi nosi neki smisao, pokušava da preda znanje koje je od vitalnog značaja za pojedinačnu svest. Estetsko iskustvo nije nešto što se može predvideti, niti postoji garancija da može biti ponovo doživljeno. Drugi pojedinci verovatno neće doživeti identično iskustvo pri susretu sa istim umetničkim delom, a svakako da se recepcija dela menja kada je u pitanju istorijska distanca. Prema Jungu, umetnici su ti koji preoblikuju arhetipske obrasce koji se u njima javljaju da bi ih duh vremena prepoznao. A prava umetnost je zadržati celovitost forme i ne narušavati njen prirodno stvoreni sjaj.

Često se u jednoj istoj ženi nađe ljubavnica i majka; a često supruga i majka; ali najređe supruga i ljubavnica. Skoro nikad nisu sva tri tipa ostvarena u jednoj istoj ženi; a da su ostvarena, to bi bio odista vrhunac božje mudrosti i božje ljubavi za čoveka. (Blago cara Radovana, J. Dučić)PageBreak

Negacija ženskosti
Shutterstock negacija_zenstvenosti_1


Muškarac o ženi

Ovo sam pitala jednog Lazu: „Može li oblik radikalnog izjednačavanja žena sa muškarcima (feminizam) umanjiti žene u ženama? Može li uništiti sve ono što muškarac želi da vidi u ženi sa kojom treba da provodi vreme, da deli život, sve ono što ga privlači, a prvenstveno ženstvenost?“ A Laza kaže: „Bez ženstvenosti žena meni nikako ne bi bila privlačna. “ „Šta je ženstvenost, Lazo?“

„Pa lako je to. (Smeška se.) Znači, za mene ženstvenost se ogleda u nekim osobinama žena koje su samo njima svojstvene, pre svega u nežnosti, osećajnosti, ljupkosti. Nekako te tri osobine prožimaju sve druge ženske osobine koje mogu imati i muškarci, ali zbog te tri i te neke druge imaju posebnu draž.“

Žena ima više nežnosti, a čovek ima više dobrote; žena je velikodušna, a čovek je plemenit. Žena oprašta ali ne zaboravlja; čovek zaboravi i kada ne oprosti. Kad god je žena velikodušna, ona je to uvek prema čoveku, a nikad prema ženi. Čovek ima detinjstvo, mladićstvo i starost; a žena do kraja ostane dete, i kao dete, sve smatra igračkom. Glupost je u prirodi, i najpametniji čovek ne uspe da tome uvek izbegne, ali žena je glupa samo po izuzetku. Na deset ljudi ima jedan uman, a na deset žena ima jedna glupa. (Blago cara Radovana, J. Dučić)

Kako sačuvati ženstvenost

Može se reći da je, u savremenom društvu, ostvaren značajan napredak u emancipaciji žena, u svim područjima i na svim prostorima. Ipak je ostalo još mnogo mesta gde se žena nalazi u podređenom, ugroženom, pa i u potpuno nehumanom položaju. Mnoštvo tradicionalnih i patrijarhalnih društava i društvenih grupa i dalje ostvaruje večitu težnju da žena ostane zarobljena u privatnoj sferi, vezana za kuću i decu, da „služi“ mužu i porodici, da se žrtvuje, da bude neprimetna, daleko od javne sfere društva i slobodnog građanskog života. To je izvor stalnog sukoba između muškarca i žene, koji se iz dana u dan stalno širi.

Postavlja se pitanje ko, kako i kada može pomoći ženi da poboljša svoj položaj.
Žena jedina sebi može da pomogne tako što će sačuvati svoju ženstvenost, biti to što zaista jeste. Žena nosi dvostruku ulogu kao bespolno(aseksualno) i kao seksualno biće. Bespolno biće je kao ćerka, sestra i majka, a seksualno kao supruga, ljubavnica i domaćica.

Nauka kaže da je 99 odsto genetskog koda jednako kod muškarca i žene, da je muški mozak veći za 10-15 odsto. Žena ima 11 procenata više neurona u centrima za slušanje i govor. Područje u mozgu važno za obradu emocija – hipokampus, kao i područje u mozgu važno za donošenje odluka i rešavanje problema – čeoni režanj, a takođe i područje važno za regulisanje emocija – limbički korteks, veći su kod žene nego kod muškarca.