Pretpostavka je da veće šanse za harmoničan ljubavni odnos imaju parovi koji su slični. Ali, da bismo bili srećni sa partnerom koga izaberemo, nekoliko delova naše ličnosti mora da bude usaglašeno.

Suprotnosti se privlače? Kao magnet. Neobjašnjivo, ali tako je. Ili se, ipak, privlače sličnosti? To kao da ima više smisla. Prirodnije je. Da li je? Neki brane prvu, neki se zalažu za drugu teoriju privlačnosti. Na kom polu je istina? Da li je partner, kako se često tvrdi, zapravo naš odraz u ogledalu? Kada ga pogledamo, u njemu vidimo sebe. Svidelo nam se to ili ne. Tragamo li, možda, za osobom koja je sasvim drugačija od nas, ali nesvesno u njoj tražimo (i prepoznajemo) nešto što bismo voleli da imamo? ŽeljkaKurjačkiStanić, psiholog i psihoterapeut, pomaže nam da razrešimo dilemu. Za početak, ona objašnjava kako funkcioniše zakonprivlačnosti.
- "Sličnosti" i "razlike" su pojmovi koji se najčešće koriste da bi se opisala nečija veza iz ugla onog ko posmatra sa strane - kaže psiholog. - Upravo u tome i jeste problem, jer odatle ne mogu da se uoče najvažniji, najsuptilniji elementi privlačnosti. Neko sa strane može samo da zna demografske i biografske podatke, poreklo, imovinsko stanje, obrazovanje, godište, struku... A to nije ni presudno ni najvažnije. Postoji čitav niz nijansi.
Biti sa nekim kao "kod kuće"
Kada govorimo o hemiji, nije lako da se taj proces i njegov koren verbalizuju. Jer taj osećaj, kaže sagovornica, dolazi iz unutrašnjeg deteta, onog najstarijeg dela naše ličnosti. Potiče iz vremena dok još nismo znali ni da govorimo, koje se ravna i prosuđuje uglavnom na osnovu osećanja, a ne razuma.
- Ako se sa nekim osećamo sigurno, bezbedno, kao "kod kuće", svoji, ušuškani, puni životne energije i želja, takav neko će nas privući. A da li je sličan nama po nekim spoljašnjim odlikama ili ne, to nije toliko važno. S druge strane, postoje ljudi koji ne mogu da se zaljube ili su se mnogo puta opekli i ne žele da troše godine na nova razočaranja, pa odlučuju da izaberu nekog ko im je sličan i s kim će se lepo slagati. To je sasvim u redu za "cvetanje", a ne novo ranjavanje - kaže psiholog.
Predrasuda je da je osobama koje su slične monotono u vezi/braku. Sagovornica, međutim, naglašava da je to zaključak koji može da se izvede samo površno, ako odnos posmatramo sa strane. - Neko može da bude iz naše struke, pa da na prvi pogled imamo beskrajno mnogo tema za priču, a da nam razgovori ispadnu naporni i dosadni. A neko se, međutim, bavi sasvim drugačijim poslom, a tako lepe i inspirativne razgovore vodimo sa njim. To je zato što postoji iskra međusobnog oduševljenja, povezanosti i zainteresovanosti da otkrijemo još nešto o toj osobi - objašnjava psiholog.
Teorija da je partner zapravo naš odraz u ogledalu temelji se na tvrdnji da ono što smo mi suštinski, tražimo u drugom. Baš to i takvo. Sagovornica iznosi svoju "teoriju":
- Pošto suprotan pol uglavnom ne doživljavamo kao konkurenciju, možemo da se divimo onome što u njemu prepoznajemo kao naše ili čemu i sami težimo. Na neki način, zaljubljujemo se u sopstveni ideal, u savršenu sebe koju vidimo u drugom. Ali postoje i drugačije teorije. Jedna od njih kaže da se okrećemo za onim što nam nedostaje, a što žarko želimo. Zaljubljujući se u osobu koja te osobine poseduje, nadomešćujemo ono što nam je uskraćeno ili što sami sebi uskraćujemo. Privlači nas, prema toj teoriji, fantomski, amputirani deo naše psihe koji pronalazimo u drugoj osobi - smatra psihoterapeut.
Jedna od teorija refleksije je da u svoj život ne privlačimo ljude po svesnim kriterijumima, već po onome što naš mozak prepoznaje kao slično. Da li je tako?