Prvi nivo predstavlja bukvalno tumačenje napisanog. To je nivo vere. Ljudi slušaju o čudesnim doživljajima glavnih junaka i ma koliko neverovatni oni bili, veruju da su istiniti. To je nivo na kome se od simbola prave idoli. Međutim, škole misterija iz daleke prošlosti utkale su u te pripovesti mnoge skrivene tajne, čije otkrivanje je bilo namenjeno samo onima koji su duhom dosegli potrebnu zrelost da ih ispravno razumeju i primene. Sve drevne škole imale su egzoterijsko učenje, otvoreno i namenjeno svima, i ezoterijsko, tajno, namenjeno samo odabranima. Ezoterici su spoznavali da se ispod ovih neverovatnih i često protivrečnih priča zapravo kriju metafore i analogije, te da poslednji i najviši nivoi drevnih učenja predstavljaju astronomske i anatomske istine.

Najviši nivo spoznaje nije nivo vere, već znanja. To je nivo na kome čovek shvata da su sve te čudesne pustolovine, borbe i čuda o kojima je čitao, zapravo opisi onoga što se zbiva u univerzumu i u njemu samom. Čovek shvata da je i sam univerzum u malom i da postoji neraskidiva veza između makrokosmosa i mikrokosmosa.

On nije sam, nalazi se u vezi sa svim postojećim na putu širenja svesti. Ova spoznaja ga istinski budi i on počinje da uči kako da postane gospodar sopstvene sudbine. Dobija priliku da od sebe zaista načini čudesno biće ili, kako bi drevni mudraci rekli, bogočoveka.

"Ono što je dole odgovara onome što je gore, a što je gore odgovara onome što je dole kako bi se izvršila čudesna operacija sjedinjenja." - Hermes Trismegistos, Tabula smaragdina.

Tokom istorije, širom sveta, u zemljama koje nisu imale nikakav međusobni kontakt, svuda je ipak postojao isti koncept bogolikog čoveka, iskupitelja čovečanstva. Bez obzira na različite religijske, političke i sve druge koncepte, drevni narodi su koristili iste simbole i iste opise. Svuda se, recimo, ovaj prosvećeni pojedinac naziva spasiteljem. On se po pravilu rađa od device majke, 25. decembra (ili 7. janura po julijanskom kalendaru) i od rane mladosti pokazuje znake izrazite mudrosti, kojom zadivljuje i najumnije glave svog vremena. On (najčešće u 30. godini) započinje svoju misiju prosvećivanja ljudi, tokom koje čini čuda, leči neizlečive, oživljava mrtve i drži neverovatno duboke propovedi. Ubijaju ga (najčešće razapinjanjem) u 33. godini.

Dva i po dana provodi u grobnici (ili paklu), a zatim uskrsava. Nazivaju ga "svetlošću sveta", slikaju ga sa zlatnom aurom koja blista oko njegove glave i uopšte ukrašavaju svim simbolima izvora celokupnog života na zemlji - Sunca. U hinduizmu on je poznat kao Krišna, u budizmu kao Sidarta Gautama Buda, u drevnoj Persiji zvali su ga Zaratustra, a u Vavilonu Tamuz. Druidi su ga slavili kao Esusa, Grci kao Dionisa, Maje kao Kecalkoatla, Egipćani kao Horusa, a hrišćani u liku Hrista. Nijedna od ovih priča ne pripoveda o stvarnoj osobi, već o simbolu. Na nebu, on je moćno Sunce; u nama, našem mozgu, on je talamus.

Roditelji spasitelja nisu ništa manje čudesni. Oni su uvek pravedni, dobri, mudri, plemeniti... Veoma su brižni i s dosta muke čuvaju ga od sveta, koji uvek želi da mu naudi na najgore moguće načine. U "Novom zavetu" ih znamo kao Josifa i Mariju, dok su u drevnom Egiptu bili poznati kao Oziris i Izida. Na nebu oni su predstavnici zrelog zimskog Sunca (Oziris, Josif) i Meseca (Izida, Marija); u nama, oni su pinealna žlezda (Oziris, Josif) i hipofiza (Izida, Marija).

PageBreak

Horusovo oko

Govoreći o tajnama koje se kriju i na nebu i na zemlji, mi smo, gotovo neprimetno, opisali i jedan od najdrevnijih i najvažnijih egipatskih simbola. U taj simbol su utkane najveće misterije života i najskrivenije učenje koje je hiljadama i hiljadama godina bilo poznato isključivo odabranima. Opisali smo simbol koji danas mnogi, nažalost, pogrešno tumače i, što je najgore, najbezobzirnije koriste u pogrešne svrhe, odbijajući na taj način od njega prave tragaoce za prosvetljenjem. Ali prava istina je u njemu i ne se može sakriti.

U drevnom Egiptu ovaj simbol je bio poznat pod različitim nazivima. Zvali su ga i Udžat i Vedjat i Oko boga Ra, ali je danas najpoznatiji kao Horusovo oko. Običan posmatrač u njemu vidi samo vrhunski stilizovano oko i divi se egipatskoj umetnosti, ali pred duhom prosvećenog čoveka otkrivaju se najdublje misterije. Ako Horusovo oko stavimo naspram preseka ljudskog mozga, dobićemo zadivljujuću sliku. Shvatićemo da je oko zapravo stilizacija unutrašnjosti našeg mozga.

Obrva Horusovog oka prikazuje žuljevito telo (corpus callosum), dok šarenica predstavlja talamus; produžena moždina (medulla oblongata), Varolijev most (pons) i kičma prikazani su dugom, vertikalnom, ravnom linijom; mali mozak (cerebellum) spiralnom, dok su hipofiza i pinealna žlezda u vidu suznog kanala, odnosno levog ruba oka. Dve produžne linije (jedna od obrve i druga od donjeg dela oka) predstavljaju četiri moždane komore ispunjene cerebrospinalnom tečnošću (likvorom). Za potvrdu beskonačne mudrosti drevnih Egipćana dovoljno je uzeti samo ovaj simbol, jer je u njega utkano poznavanje i univerzuma i ljudske anatomije, kao i misterijsko učenje o buđenju "svete vatre", mistične kundalini, pomoću koje se čovek uzdiže na nivo bogočoveka, odnosno prosvećuje.

Talamus je centar svesti u našem mozgu. On je stražar na prolazu između nesvesnog (ili nadsvesnog) i svesnog. Služeći kao neka vrsta filtera, on određuje šta će od mnogobrojnih informacija doći do naše svesti, određujući time i način na koji ćemo doživljavati stvarnost koja nas okružuje. Što nam je talamus aktivniji, to smo više u stanju da percipiramo različite dimenzije postojanja. Talamus predstavlja neutralnu tačku u kojoj se spajaju suprotnosti: muško i žensko, električno i magnetno. On je dete rođeno iz sudara suprotnosti: Ozirisa i Izide, pinealne žlezde i hipofize. Sam talamus je u Egiptu ovekovečen u liku skarabeja - simbola besmrtnosti, obnavljanja i vaskrsnuća. Ovaj simbol je najčešće slikan sa raširenim krilima, između kojih se nalazi solarni disk, što je još jedan prikaz ljudskog mozga: krila predstavljaju dve moždane hemisfere, dok je sam skarabej, kako smo već rekli, talamus. Takođe, važno je napomenuti da je talamus jajolik, te se potom prisetiti mitova iz svih delova planete koji govore da je svet nastao iz jajeta. Stvarnost u kojoj živimo bogata je onoliko koliko smo mi u stanju da je percipiramo i zato je veoma pogrešno reći da nešto ne postoji, samo zato što mi trenutno nismo u stanju to da uočimo.

PageBreak

Mikrokosmos i makrokosmos

Sve legende i mitovi iz pera najmudrijih glava daleke prošlosti zapravo govore o nama samima, odnosno o organima i procesima koji se odvijaju u našem telu. Ukoliko upoznamo ovo procese, možemo njima ovladati. Ukoliko ovladamo njima, možemo se uzdići. Ukoliko se uzdignemo, postaćemo bogoliki, upravo onakvi kakvi smo nekada i bili. Dakle, ukoliko ispravno razumemo drevne tekstove, otkrivaju nam se neverovatne istine.

Najvažnije drevne građevine, stvarne ili mitske, kao replike večne analogije "kako gore, tako i dole", daju prikaz univerzuma i ljudske anatomije. Od stvarnih građevina najvažnija je, svakako, Velika piramida u Gizi. Njeno poreklo gubi se u tako dalekoj prošlosti da trenutno ne možemo ni da nagađamo koliko je zaista stara. Ona predstavlja remek-delo drevnog, božanskog uma koji je u njoj i kompleksu koji je okružuje uspeo da objedini kosmičke i zemaljske istine i da ih kao takve sačuva za bezbrojne buduće generacije. Da bismo razumeli drevnu nauku, moramo razumeti njenu sinkretističku suštinu. Ona ne rasparčava, nego ujedinjuje.

Tokom renesanse mnogi su pokušali da vrate ovaj način razmišljanja, a među prvima Đordano Bruno. Uspesi ovakvih mislilaca, nažalost, bili su kratkotrajni, ali zato nama danas služe kao veoma važna pomoć u razumevanju antičke misli. Sinkretizam sve vidi kao nedeljivu celinu, kao Jedno iz kojeg nastaje sve. Zato je i Velika piramida, baš poput Horusovog oka, primer sinkretističke misli koja objedinjuje mnoge istine i predstavlja ih u zajedničkom simbolu.

Otkrivajući kosmičke, Velika piramida otkriva i ljudske zakone, ono univerzalno i nepromenljivo u bilo kojoj tački Univerzuma. Tako, recimo, u Velikoj piramidi imamo komore, baš kao što ih imamo i u mozgu! Imamo Kraljevu i Kraljičinu komoru (radi lakšeg praćenja služićemo se nazivima koji su danas u upotrebi, iako u drevnom Egiptu nisu bili), koji na jednom nivou predstavljaju Ozirisa i Izidu, na drugom Sunce i Mesec, a na trećem pinealnu žlezdu i hipofizu. I dok je Velika piramida u potpunosti posvećena našem mozgu, jedan drugi egipatski hram, onaj u Karnaku, u celosti je izgrađen spram našeg tela. Po zakonu analogije, hram sa svojim odajama oslikava delove ljudskog tela, dok njegovo najsvetije mesto, uzvišeni oltar, predstavlja ljudsku lobanju.

PageBreak

Trenutak prosvećenja

Sve se odvija u našoj glavi, sve misterije su pohranjene u našem mozgu i upravo je zato i Hrist morao da strada na Golgoti (Golgota u prevodu znači "mesto lobanje"), da bi se nakon dva i po dana preobrazio i vaskrsnuo. Priče o drugim drevnim bogovima i herojima, zapravo govore o buđenju našeg trećeg oka.

Kundalini, "sveta vatra" ili "sveto ulje", započinje svoj put naniže iz mozga, tj. iz jedra koje se naziva klaustrum (claustrum). Zanimljivo je da reč "claustrum" u prevodu označava "kapiju" ili "vrata", te da je njen koren, "claus" (u prevodu "ključ") vezan za legendu o Deda Mrazu, koji se na engleskom i zove Santa Claus. Kao što svi vrlo dobro znamo, Deda Mraz se uvek spušta odozgo, kroz odžak (u ovom slučaju je simbol kičme) noseći sa sobom pregršt darova, koje dobijaju samo dobra deca, tj. oni koji su uspeli da probude kundalini.

"Ulje" se potom razdvaja u pinealnoj žlezdi i hipofizi, da bi se, niz kičmu, spustilo do najnižeg mesta, tj. prve čakre. Tu svi heroji, spustivši se u najniže krajeve, među najnemilosrdnije i najbezobrinije ljude, započinju sa svojom misijom. Propovedajući mir, duhovnost i ljubav, heroji u čoveku bude uspavane centre (čakre), uzrokojući postepeno uzdizanje. Kada se "ulje" uzdigne uz 33 kičmena pršljena (što je, kao što znamo i broj godina koliko je Hrist navodno živeo), ono biva "razapeto" na vagusu (tzv. živcu lutalici, koji je povezan sa gotovo svim organima u telu; o njemu ćemo, takođe, opširnije u narednom tekstu) i "umire" na dva i po dana, tj. ostaje u stanju mirovanja. Nakon ovog perioda "ulje" dobija hiljadu puta veću snagu (podsetimo se sedme čakre čiji je simboli hiljadu latica lotosa). Potom se preko Varolijevog mosta (na latinskom "pons", iz čega se rodio i naziv titule najvišeg sveštenika u drevnom Rimu "Pontifex maximus", "najveći mostograditelj", tj. onaj koji spaja nebeske sfere sa zemaljskim; ovu titulu su kasnije prisvojili rimski imperatori, a danas je nosi papa), koji povezuje produženu moždinu sa talamusom, uzdiže do Horusovog oka i budi ga.

To je trenutak u kome nastupa prosvećenje! Čovek otključava skrivene misterije, koje su se dugo, dugo vremena krile od njega pod velom. On se sjedinjuje sa kosmosom, sa svim što je postojalo, što jeste i što će ikada biti, i zato više ne mora da traga ni za kakvim saznanjima, jer mu se ona sama intuitivno otkrivaju. Ovo su drevni mudraci znali, kao što su znali i da će nastupiti vreme dekadencije, pada i mraka, razdoblje "Kali-juge". Zato su svoje znanje utkali u simbole i građevine, jedine trajne prenosioce mudrosti, kako bi onima u budućnosti pružili mogućnost da povrate izgubljena znanja i od sebe ponovo naprave uzvišene ljude.