Čim kročite u dom Srećka i Jasmine Miličević, shvatite da to nije samo mesto na kojem možete od stručnjaka da naučite praktične savete u vezi sa makrobiotičkim kuvanjem, već i kuća koja sama po sebi „odiše” makrobiotikom, kao stilom života. Harmonizacija jina i janga (ženskog i muškog principa) ovde je vidljiva u svakom segmentu života.

„Srećko & Jasmina Milićević” neodvojiva su celina i oni zajedno rade sve: vode makrobiotičko udruženje „Zrnce-san”, pišu i prevode knjige, organizuju kurseve kuvanja, dostavu makrobiotičke hrane i naravno – odgajaju dvojicu divnih dečaka, Milutina i Marka. Deluju kao jedan organizam i dopunjuju jedno drugo. Srećko, više okrenut praktičnoj strani onoga čime se bave, nije preterano pričljiv sagovornik i ubrzo odlazi „na trenutak” do kuhinje, u kojoj se krčkao ukusan obrok. I tako, dok on povremeno nestaje u oblaku mirisa i posvećuje se kuvanju, Jasmina odmah nastavlja razgovor sa mnom, kao komunikativniji, PR deo njihovog „dueta”.

Ipak, od Srećka uspevam da saznam kako su izgledali njegovi makrobiotički počeci: „Bilo je to 80-ih, kada sam imao 18 godina. Bio sam bolestan i tražio sam način kako da pomognem sebi, s obzirom da sam se od bronhijalne astme tri godine lečio kod lekara zvanične medicine, bez značajnijih rezultata. U to vreme sam tek počeo da shvatam koliko je pravilna ishrana važna.“ Jasmina se seća Srećka iz tog doba, kao neobičnog studenta koji renda šargarepicu za večeru: „Potpuno je bilo neverovatno kad izađemo u grad, da on kao student i muškarac ne pije alkohol i čak izbegava gazirana pića”. Jasminu je to privuklo i ona se ubrzo pridružila Srećku u traženju pravog životnog puta.

„Prvo smo počeli da eksperimentišemo s presnom ishranom po Ginteru. Onda su kasnije počela i prva predavanja o makrobiotici, koja je u bivšoj Jugoslaviji držao Zlatko Pejić. Pojavile su se i prve Kušijeve knjige, a na Novom Beogradu je radila jedna, tada jedina prodavnica zdrave hrane”, priseća se Jasmina.

Filozofija makrobiotike naročito se dopala Srećku, koji je odlučio da počne detaljnije da je izučava. Nakon završenog mašinskog fakulteta radio je jedno vreme u struci, a onda ga je, na početku 90-ih, život odveo u Francusku.

PageBreak


Put koji vraća zdravlje

„Sticajem prilika, u Parizu sam se zaposlio kao makrobiotički kuvar u jednom restoranu. U ovo vreme sam već imao neka znanja o makrobiotici, uglavnom teorijska, a u restoranu sam dobio priliku da produbim praktično znanje i učim od ljudi koji su imali mnogo više iskustva od mene. Već tada sam čvrsto odlučio da je ovo nešto čemu želim da se posvetim. Jednostavno sam otkrio da je ovo put koji vraća zdravlje, daje vitalnost i osećaj sreće, odnosno potpuno drugačiji smisao životu”, kaže Srećko.

Radeći u restoranu i krećući se među ljudima koji su se interesovali za alternativne vidove ishrane, Srećko je ubrzo saznao za školu makrobiotike koju u jednom gradiću na jugu Francuske drži Rene Levi, dugogodišnji učenik Žorža Osave. Srećko i Jasmina, koja mu se u Francuskoj ubrzo pridružila, postali su uskoro Levijevi učenici i sledbenici Osavine struje u makrobiotici.

Nakon nekoliko godina u Francuskoj, Srećko i Jasmina 1996. godine odlučuju da se vrate u Beograd, sa idejom da ono što su naučili kod Levija treba da prenesu našim ljudima. Bilo je takođe potrebno i prevesti Osavine knjige. „Želja nam je bila da motivišemo druge ljude odavde da odu kod Renea u školu Kuhinja i zdravlje i da neposredno osete istinsku energiju koju nosi čovek koji je poznavao Osavu lično, i koji živi po njegovim principima”.

Mladi par je tako u Beogradu ubrzo napravio prostor u kojem se kuvala makrobiotička hrana: miso supa, integralne žitarice, povrće, alge, tofu... Ljudi su ovde mogli da dođu na ručak ili večeru, da slušaju predavanja ili pohađaju praktične seminare. Srećko je tada prevodio Osavinu knjigu „Makrobiotika ili umeće podmlađivanja”. Radili su punom parom, ali ništa nije bilo teško, jer su, kako kažu, to shvatili kao životnu misiju. Jasmina je, da bi se posvetila svemu, napustila filološke studije, ali se nije nikad pokajala.

„Sloboda koju sam nakon te svoje odluke osetila bila je toliko velika da mi je sve drugo izgledalo nevažno. Gledano sa ustaljenog društvenog aspekta moje nezavršavanje studija bi se moglo smatrati životnim neuspehom i upravo zato sam morala sebi da opravdam tu moju odluku, posvećujući se našoj misiji u potpunosti”, objašnjava Jasmina, možda jedna od retkih savremenih žena koja samouvereno izjavljuje: „Ženi je mesto u kući, bez obzira što to zvuči kao tradicionalna fraza. Atmosferu porodice stvara majka. Ja kao majka nikad ne bih mogla da izvedem to da idem svakodnevno na posao i da istovremeno odgajam decu. Ne bih se osećala dobro kada bih znala da naša deca provode više od osam sati s nekom drugom osobom”.

PageBreak

Makrobiotičko odrastanje

Srećko i Jasmina odlučili su da decu gaje u skladu sa makrobiotičkim principima, po kojima se ona ne vakcinišu, ne hrane mlekom i mlečnim proizvodima, kao ni mesom - osim ribe. Ishrana dece bazirana je kao i ishrana odraslih, na integralnim žitaricama. Ovakav pristup odgajanju u našem društvu svakako da nije odmah mogao naići na odobravanje okoline. „Prihvatanje naših stavova od strane sredine išlo je teško i sporo. Niko se nije preterano mešao, ali nas nisu ni podržavali, niti verovali u to što radimo. Bilo je raznih komentara.

Moj otac je recimo mislio da Milutin, prvo unuče koje je dobio, neće moći da poraste ako ga ovako hranimo”, kaže Jasmina i osmehujući se baca ponosan pogled na starijeg sina, koji je napredan dečko, iako nije odgajan na mleku i mesu. Nije malaksao i anemičan, kao što bi mnogi zagovornici visokoproteinske ishrane pomislili, već trenira aikido, ide na plivanje, solfeđo, glumu... I ne skida osmeh s lica! Istina, Milutin je izuzetno smiren u poređenju s većinom današnje dece (možda zato što nema „napade” energije prouzrokovane unošenjem velikih količina slatkiša sa šećerom). On je dobro, poslušno dete koje sam pri dolasku zatekao kako pomaže mami da sredi kuću „za novinare”. Priznaćete, dečak od 10 godina koji s osmehom drži džoger u rukama i briše pod je prizor koji se ne sreće često.

U odgajanju sinova, Srećko i Jasmina su odlučili da ne budu kruti, kada su njihova uverenja o pravilnoj ishrani u pitanju. „Pitali smo se, kao roditelji, koliko moramo da istrajemo u našim principima i šta je važnije – da deca budu srećna i zadovoljna ili da se mi slepo držimo naše ideje. Kad je Milutin pošao u školu, odlučili smo da mu damo slobodu. To što mi neku hranu ne spremamo kod kuće ne znači da on ne sme nikada da je proba. Mi ne želimo deci ništa da zabranjujemo, već da oni sami vremenom prepoznaju šta je za njih dobro”, kaže Jasmina. I Milutin i Marko zaista vole makrobiotičku hranu, u šta sam se uverio kasnije, tokom ručka (nije bilo klasičnog „mrljavljenja” po tanjiru).

Ipak, Milutin uz smešak priznaje da je „odlepio” na ukus čokolade, ali je odmah zatim dao i stručno makrobiotičko mišljenje na tu temu: ne sme da je jede sada, u vreme gripa, kako se ne bi razboleo (prema makrobiotici, zbog preteranog unošenja ekstremno jin energije, organizam slabi i postaje podložniji virusima). Ali ima i „odlepljivanja” u drugom smeru: mnogim Milutinovim drugarima dopala su se jela s makrobiotičkog jelovnika: miso supa ili gusta čorba od bundeve. Jedan mališan je čak izjavio, nakon ručka kod Milutina, da se „odvalio” od hrane – a na meniju nije bilo ništa drugo do - pirinča s gomašijom.

PageBreak

Ravnoteža jina i janga

Mnogi današnji poklonici makrobiotike stekli su prve veštine upravo u Srećkovoj kuhinji, na njegovim poznatim seminarima makrobiotičkog kuvanja. Tu, među brojnim gorionicima (u makrobiotici se uvek kuva na plin), šerpama, loncima i daskama za seckanje, polaznici odmah bivaju uključeni u čaroliju nastajanja makrobiotičkog obroka. Secka se povrće uzduž i popreko, uči se pravilna priprema integralnih žitarica, usklađuju se jin i jang u namirnicama. Suptilna ravnoteža dva energetska načela (a upravo to je cilj makrobiotike) vrlo lako bude narušena našim neznanjem. Možete da pogrešite čak i ako koristite tipično makrobiotičke proizvode. Recimo - preterate s tamarijem i ravnoteža je već poljuljana. Zato je uvek korisno konsultovati nekog sa iskustvom.

Pored jednodnevnih seminara, cela porodica se jednom godišnje, na leto, pakuje i odlazi na veliki seminar makrobiotike koju Srećko organizuje na Divčibarima. Boraveći u prirodi, polaznici tamo intenzivno uče i primenjuju makrobiotiku, pa tako mnogi mogu da osete i konkretni boljitak od ovog načina života. Srećkova želja je bila da ovim putem našim ljudima omogući iskustvo slično onom koje su on i Jasmina stekli u Francuskoj. „U Levijevoj školi uče se teorija i praktična primena makrobiotike u kuvanju, kao i u drugim aspektima života. U držanju seminara na Divčibarima, primenjujemo upravo Levijev način rada. Polaznici mnogo nauče kroz praktični rad u kuhinji, ali uvek bude i mnogo pitanja iz oblasti teorije, na koja odmah mogu da dobiju adekvatan odgovor”, kaže Srećko.

Čini se da današnji ljudi imaju sve veći apetit, ali isto tako, pomalo paradoksalno - sve manje želje da se posvete pripremanju hrane. Kod Srećka i Jasmine se pripremi hrane posvećuje dosta vremena, ali se teži tome da se hrana posmatra kao nešto što nas održava, a ne kao beskrajan izvor čulnih užitaka. Prema njihovom uzoru, Žoržu Osavi, dobro zdravlje može da se postigne čak i ishranom koja se sastoji samo od kuvanog integralnog pirinča. Ta čuvena „dijeta broj 7” većini od nas izgleda kao nešto nemoguće. Sve dok ne promenimo svest o hrani. Osavina makrobiotika nije samo način da čovek ozdravi, skine višak kilograma ili doživi duboku starost. Konačni cilj je duhovno napredovanje, koje se nalazi s one strane gurmanluka.

Srećko i Jasmina, kao pristalice Osavinog pristupa makrobiotici, smatraju da je Mičio Kuši „komercijalizovao” makrobiotiku, ne bi li se približio ukusu Amerikanaca. Kako mi je Srećko objasnio, za njega je termin gurmanska makrobiotika besmislen, jer te dve reči ne mogu nikako stajati zajedno. Suština makrobiotike je uživanje u prirodnim ukusima i onome što nam je neophodno, a ne težnja ka luksuznom načinu života. U pitanju je potpuno drugi odnos prema hrani: „Duhovni napredak traži i određena materijalna odricanja i uvek je pitanje koliko je neko spreman i sposoban da se odrekne. A hrana je materija koja snažno vezuje”, objašnjava Srećko.

Nazovite me grešnikom, ali ručak koji su Srećko i Jasmina spremili i u kojem smo imali prilike da uživamo nakon intervjua, izuzetno je prijao mojim nepcima. Makrobiotička jela ni u kom slučaju nisu neukusna, iako se začini gotovo ne koriste. Pravilnom pripremom čuva se i u prvi plan dovodi prirodan ukus namirnica. Nakon jela imate prijatan osećaj sitosti, ali ne i pretrpanosti. Srećko i Jasmina pozivaju i vas na svoje seminare, kako biste o makrobiotičkom kuvanju naučili još mnogo toga. Informacije možete dobiti putem telefona njihovog udruženja „Zrnce-san”: 011/ 2756 272, ili na sajtu: www.makrobiotika.org.rs.