Slobodan čovek! To je najtačniji pojam koji opisuje diplomiranog inženjera tehnologije po imenu Uroš Petrović. Ali, u taj pojam obavezno ulaze još i pridevi: neposredan, opušten, duhovit, hiperaktivan i nesumnjivo hrabar... Slobodan čovek nikuda ne ide bez svog velikog ranca u kome su, osim pribora za ličnu higijenu, i: zver od fotografskog aparata (mali, priručni nosi za pojasom), geografske mape, priručnici o biljkama i pečurkama, kompas, baterijska lampa, lupa, mini-komplet za prvu pomoć, stalak za fotografski aparat, selotejp, metar, hemijska olovka i blok, tri ključa hotelskih soba koje je zaboravio da vrati, nekoliko raznobojnih marama koje poklanja staricama koje sreće po planinama, tražeći pre nego što ih slika da skinu kačket s natpisom Nike i stave maramu... Sve to stalno je uz njega, jer nikada ne zna gde će dan da ga odnese.

Ako svet posmatramo kao inspirativan, on će takav i biti: Uroš Petrović je srećan čovek jer je uspeo da u ono što svakodnevno radi spoji nekoliko svojih ljubavi - ljubav prema pisanju, logičkom razmišljanju, pametnoj deci, crtanju, fotografiji i prirodnim lepotama svoje zemlje, povezujući i preplićući sve to kao da se igra. I od toga živi. Svaki njegov literarni ili likovni rad je svojevrstan poziv na razmišljanje, intelektualni izazov. Njegove "Zagonetne priče" (u četiri knjige) i romani "Aven i jazopas u Zemlji Vauka", "Misterije Ginkove ulice" i "Peti leptir" (ukupno ih je devet) doživeli su rekordan broj izdanja, prodati su u desetinama hiljada primeraka, prevedeni na nekoliko stranih jezika i ovenčani mnogobrojnim nagradama kod nas i u svetu. Uroš ima i svoju fotografsku agenciju, godišnje objavi najmanje hiljadu fotografija po časopisima u svetu. Sve umetnosti kojima se bavi - smatra neodvojivim, ali ne ide utabanim stazama. Iskoračuje, istražuje, zabasava tamo gde niko do tada nije bio.

Napisao je, na primer, knjigu "Sam u čudesnoj prašumi" o jednom svom crtežu dugom 12 metara ili ep "Usudi Balkana" koji ima 10.000 stihova, kombinujući matematičke matrice i stihove, a stao je na jednu stranicu A4 formata. Tako on stvara nove književne forme. Njegovi nesvakidašnji postupci i sklonost da se uvek obraća pameti svojih čitalaca, biće jasniji ako znamo da je reč o predsedniku Mense u Srbiji, domaćeg ogranka svetske organizacije koja okuplja osobe sa najvišim koeficijentom inteligencije (iznad 148) - a takvih je svega dva odsto među stanovništvom planete. Još jedna titula mu je pripala nakon rešavanja zloglasnog IQ X testa 2003. godine kojim je nezvanično postao najpametniji čovek u Srbiji i četvrti u svetu. Oženjen je, ima sina Luku i ćerku Anđelu.

Da li je živeti s titulom najpametnijeg obavezujuće ili ste ravnodušni prema činjenici da ljudi od vas stalno očekuju da kažete nešto pametno?

"Gostovao sam u jednoj TV emisiji u kojoj je bilo reči o tome. Nakon završenog razgovora sam ustao, sapleo se o kablove, pao, udario koleno, zabolelo je kao đavo. To se videlo, i iz prvog reda čujem: Ako nam je ovaj najpametniji u Srbiji - ugasili smo ga. Ja sam na jednom od najtežih testova inteligencije napravio četvrti rezultat na svetu, ali postoje i mnogi drugi na kojima verovatno ne bih prošao tako dobro. Međutim, dovoljno sam pametan da ih ne radim, da ne bih pokvario rezultat koji imam. Test je bio veoma težak, zahtevan i tražio je pomereno mišljenje. Meni to nije bio problem jer imam crno na belo da sam u detinjstvu imao četiri potresa mozga, što sigurno nije ostalo bez posledica. Nemam razloga za ponos u odnosu na tu činjenicu jer mi je genetska predispozicija urođena i, što je još važnije, nadograđena pravilnim usmeravanjem i povelikom dozom slobode i igre u ranom detinjstvu. I za jedno i za drugo, zaslužni su drugi."

PageBreak

Sloboda na dar od roditelja

Šta je najvažnije što ste od onih koji su vam pomogli da odrastete dobili, šta su u vas ulili, čemu vas naučili, čime osnažili pre nego što su vas pustili u život?

"Mislim da je najdragoceniji dar koji sam dobio od svojih roditelja bio prilična količina slobode. Imao sam priliku da sam istražujem svet još kao dete, kada je to i najvažnije. Često držim predavanja o presudnoj važnosti prvih desetak godina u životu svakog čoveka. Znam o čemu govorim jer se pripremam prisećajući se vremena kada sam imao ozbiljan manjak godina. Zapitao sam se šta se tada događalo i načinilo me osobom kakva sam danas. Odjednom, sve mi je postalo jasno! Pet šestina dosadašnjeg života proveo sam u dvomilionskom Beogradu, sve svetlijoj i većoj prestonici. U jedno sam siguran - imao sam veliku sreću što sam najranije detinjstvo, taj nesumnjivo najvažniji period u svačijem životu, proveo u malom gradu - Gornjem Milanovcu, jugoslovenskoj prestonici Eurokrema, samolepljivih sličica i Diznijevih stripova. Tada sam lako nalazio prijatelje među psima (ponekad i mačkama) lutalicama, čime sam svoju družinu ljudskih mladunaca činio raznovrsnijom. Više razlika - više zabave!

Samo 1500 metara od moje zgrade (a tada mi se to rastojanje činilo veličanstveno dalekim) nalazila se velika, netaknuta šuma koju smo, iz nekih davno zagubljenih razloga, zvali Park. Bila je to strma, prostrana zajednica samoniklog drveća, paprati i malih šumskih životinja. Odlasci u Park bili su nešto poput mitskih ispita zrelosti, čak je i sama odluka da se tamo ide nosila nagoveštaj avanture epskih razmera. Strmina se završavala prirodnom granicom - čistim, prijatno žubornim potokom, punim riba, žaba, rakova i vodenih zmija. Iza potoka bila je zabranjena zona - Ciletova livada. Cile je bio krupan, nervozan starac koji se nije odvajao od vila za seno i poletno nas je gonio kada bismo se usudili da mu gazimo po pašnjaku. Zašto nas je jurio? Što više godina prolazi, sve sam sigurniji da je to činio iz istih razloga zbog kojih smo i mi hrlili na tu livadu - bilo mu je do igre. Mnogo kasnije, shvatio sam da je Cile bio jedna od najdragocenijih figura mog detinjstva - on je bio neodoljiva, stvarna i prisutna mešavina svih izmaštanih zlih likova - onaj sa drugog kraja klackalice, bez kojeg nema prave, istinske igre."

Još tada se u vama formirala ta važna odrednica vašeg karaktera - potreba za tumaranjem?

"Zbog tih dana i danas volim i istražujem prirodu. Prepoznajem njene tajne. Najživopisniji opisi, najupečatljiviji likovi koje sam smislio, najnapetije priče koje danas objavljujem u knjigama i časopisima, najobojeniji snovi koje i danas sanjam, nastali su zapravo tada, u ranom detinjstvu, a ne onda kada su lako zapisani, debeli naramak godina kasnije. Zato, ne treba da se štedimo u detinjstvu - budite radoznalo budni, čak i kada sanjate, i zaneseno sanjivi čak i kada ste budni! Sve što vam se dogodi u tom čarobnom komadu života može da se, kada se proteklim vremenom dovoljno odmaknete, pretvori u vatromet. A svi znamo koliko on ume da bude veliki i lep, i sa koje daljine može da se vidi. Očigledne, velike stvari, nastaju od naoko malih začetaka kada počnu na vreme. Nikad posle vremena."

Naš život je naša kreacija koju proizvodimo iz svojih potencijala, resursa, a drugi izvor predstavljaju okolnosti u kojima smo se našli. Koliko nas naša pamet određuje u toj kreaciji?

„Niko nije samo jedna žica na instrumentu, svi smo mi veliki akord raznih osobina, pa inteligencija sama po sebi ne znači mnogo..."

U srednjoj školi, za sve predmete bila mu je dovoljna samo jedna sveska. Za razliku od onih koji su svoju inteligenciju iskoristili da bi otišli daleko u nauci, Uroš je tražio načine da radi ono što voli i da živi od toga. Sa 18 godina prodavao je fotografije na utakmicama i zarađivao fantastično. Oprobao se i kao vlasnik prodavnice kućnih ljubimaca i ukrasnog cveća. Ostvario je veliki uspeh radeći kao predstavnik nemačke firme u Beogradu. Imao je kancelariju, službena kola, neograničen budžet, njegovi poslovni rezultati bili su izvanredni i površnom posmatraču mogao je delovati kao najsrećniji čovek na svetu, ali je on osećao da polako gubi sebe. Napustio je taj, još neko vreme radio privatan posao u dizajnu, dok konačno nije došao u fazu da može da živi od onoga u čemu najviše uživa.

Imate isti moto kao Selindžer, autor kultnog „Lovca u žitu": „Piši onakve knjige kakve bi sam želeo da pročitaš"?

"Polovinu čitalaca moje književnosti za decu čine odrasli, ali do odgovora na zagonetke češće dolaze deca. Razlog je što se tokom odrastanja razvijamo samo u jednom smeru, dok sa druge strane, opsednuti novcem i karijerom, sputavamo maštu. Infantilnost smatram dragocenošću koja se nepažnjom može izgubiti. Ako se to dogodi, nemoguće ju je povratiti. Na početku sam pisao samo fantastiku, što je oslobađajuće; nema nikakvih pravila, ne drži se realnog života. Junak može da poleti, u knjizi može da se pojavi mešavina zebre i krokodila... Pisanje za decu je dodatno oslobađajuće; tu tek možeš da se razlepršaš. Naravno, nije manje obavezujuće, jer kad, recimo, pišeš za odrasle i imaš književno veče, to ne mora da bude preterano zanimljivo, ali dobićeš aplauz i svi će ostati do kraja iz pristojnosti. Kod dece toga nema; ako osete da im je dosadno, da to nije na njihovoj talasnoj dužini, izgubiće interesovanje i dobićeš žagor. Pisanje za decu s jedne strane je lakše, a sa druge teže - s njima nema foliranja."

PageBreak

Igra kao učenje

Vi ste i borac za bolji obrazovni sistem u kojem će deca učiti da razmišljaju umesto da napamet „bubaju" i jedan od autora programa kreativnog pristupa nastavi - o čemu se zapravo radi?

"Ovaj program, namenjen pre svega radu sa decom, zvanično je akreditovan, podržali su ga Ministarstvo prosvete i Savez učitelja Srbije, uvršćen je u zvanično usavršavanje vaspitača i učitelja, primenjuje se u mnogim našim školama, kao i u nekoliko gradova Evrope. Nazvali smo ga NTC, skraćenica za Nikola Tesla centar, a program je nastao tako što smo dr Ranko Rajović, lekar i osnivač Mense Srbije, i ja pokušali da učinimo nešto, ne bismo li pomogli našoj deci da unaprede svoj pristup učenju, poboljšaju funkcionalno razmišljanje i nauče da povezuju stvari i primene stečeno znanje. Ideja faze koju ja predajem je da pokažemo vaspitačima i učiteljima kako da od svakodnevnih pojava i planiranih lekcija naprave problemska, zagonetna pitanja, podstaknu decu da razmišljaju, iznose sopstvene ideje i raduju se kad pogode rešenje. Pokazalo se da deca obožavaju takav pristup, nalik na igru, ali i da brzo napreduju uz njega. Rad sa zagonetnim pitanjima, na koja niko u grupi na početku ne zna odgovor, nov je i po svoj prilici jedinstven u svetu. Nedavno smo sproveli obuku učitelja i vaspitača u Bosni, a iza tog programa je stao i UNICEF."

Gledajući vaš CV i vaš život uopšte, reklo bi se da ste čovek bez ikakvih problema. Ipak, znamo da nije tako, da svačije postojanje nosi dobre i loše aspekte: u šta verujete, čime se hrabrite u teškim trenucima?

"Mislim da je talas prijatnosti i neprijatnosti dosta pravilno raspoređen i uveden u svačiji život. Ipak, kada se osvrnete iza sebe, vidite da je situacija za razložnu zabrinutost bilo relativno malo, a da su male i velike radosti prilično česte i uvek sa sobom nose utemeljen razlog za osmeh. Na kraju, za mrštenje je potrebno angažovati 43 mišića, a za smešak samo 17, pa ovakav stav ima potporu i u uštedi energije - jednostavno je lakše."

Ako je kreativno delo samo ono što popravlja, prevazilazi oblast na koju se odnosi, verujete li da svako može da bude kreativan, ako popravi svoj život nečim novim?

"Skloni smo da se žalimo na sopstvenu situaciju ili sudbinu ne čineći ništa da ih ulepšamo ili popravimo. Nema čoveka koji sebi ne može da oboji dan makar malo zanimljivijim šarenilom i vedrinom. Problem je što mnogi to ne mogu da dokuče, jer koriste veću energiju za puko lamentiranje nad svojim usudom, batrgajući se u lomljivoj čauri, a manje energije bi im bilo potrebno da svoju neželjenu ljušturu rasture u paramparčad."

Šta vidite kad pogledate u budućnosti?

"Realno, očekujem pad cena kvadrata na obalama mora i okeana, nestašicu vode, fosfora i plastike, preseljavanje svih ekrana u kontaktna sočiva, nepristojno smanjenje slobode i privatnosti, i pristojan porast jeftine zabave i trajanja životnog veka. I naravno, očekujem da sve to proživim u sreći i veselju, u šta sam jedino siguran!"

Koliko pažnje obraćate na svoje snove i da li iz njih dobijate poruke i informacije za ono čime se bavite?

"Snovi su neiscrpna inspiracija. REM faza sna je čudesan proces, kada mozak radi ujednačenim frekvencijama. San mi je da REM fazu doživim budan, i da stvaram u takvom stanju. Jednostavnim rečima, sanjam da budan sanjam."