"Uz sami zapadni vrh, visoko na Kilimandžaru pronađen je smrznuti leš leoparda", kaže u predgovoru svoje knjige Snegovi Kilimandžara Ernest Hemingvej. "Niko nikada neće saznati šta je tražio tako visoko".

Alpinizam je sport neuporediv sa bilo kojim drugim jer u njemu čovek za protivnika nema drugog čoveka, nego prirodu. On nije prikladan da bude olimpijska disciplina, nedostaju mu popularnost i apsolutna merljivost. U planinama vlada disciplinovana sloboda. Gore nema podrške publike, ni aplauza. Alpinisti su osvajači beskorisnog. Zašto se izlažu strašnim iskušenjima na visinama na kojima lete avionom? Gore je nešto zbog čega se onaj leopard smrzao!

Dragan Jaćimović, prvi je čovek iz Srbije koji je 26. maja 2000. godine popeo najviši vrh na planeti, Mont Everest na Himalajima. Sportista je otkad je prohodao, a sa alpinizmom se susreo na tridesetodnevnom kursu letnje alpinistike u Sloveniji 1989. godine. Prošlo je sedam godina dok s Planinarskim savezom Srbije nije otišao na svoju prvu ekspediciju na Himalaje. Bili su dovoljni jedan udah i jedan izdah na jednom himalajskom vrhu 1996. godine da se "zarazi predvorjem neba" za sva vremena. Popeo je mnoge vrhove i smerove u našoj zemlji i svetu. Osnivač je prvog tima za ekstremne sportove u našoj zemlji (extremesummitteam.com) koji se na profesionalan način bavi celokupnim domenom ekstremnih sportova. Bio je na Himalajima 36 puta, proveo tamo ukupno više od godinu i po, pod njegovim vođstvom dvestotinak ljudi iz regiona stiglo je na prostore o kojima je sanjalo, ali, kao i mi, on više voli da govori o duhovnim dimenzijama koje penjanje na planine donosi, nego o samim rezultatima.

"Svako živo biće ima svoj Everest", kaže Dragan. "Ja sam ga osvojio fizički, a sada mi je preostalo osvajanje duhovnog Everesta. Ulažući godine napornog rada u alpinizam, osećajući neodoljivi poriv za prevazilažnjem sopstvenih granica, shvatio sam da ljudsku dušu ništa toliko ne može motivisati kao potreba da ostvari svoj san, ma koliko on naizgled bio nemoguć i neostvariv."

Rođen je i odrastao u selu Otanj pored Požege, odgajili su ga baba i deda kojima je zadao dosta briga jer je skakao sa mosta u obližnju reku i pokušavao da se popne na sve što vidi: drveće, krovove, okolna brda pa je iz detinjstva izašao s brojnim prelomima ruku, nogu, rebara, ključne kosti... Kada mu je bilo sedam godina pridružio se roditeljima u Lučanima gde je završio osnovnu, a zatim i Vojnu školu u Sarajevu, Karlovcu i Pančevu. Bio je oficir u tri države kako su one menjale statuse i nazive tokom prethodnih turbulentnih decenija. Skoro 15 godina radio je u Specijalnim jedinicama "Kobre", bio tamo i instruktor, ali se pre četiri godine povukao iz te službe i posvetio se alpinizmu. Svih tih godina adrenalin je bio ono što ga je nosilo: tri puta bio je sportista godine u vojsci i kasnije zaslužni sportista Srbije - maratonac, padobranac, ronilac, spuštao se paraglajderom od vrha do podnožja Mon Blana, a s Himalaja biciklom maunting-bajk...

Kakva je osećaj na tački iznad koje više nema ničeg osim neba?

"Vrh Mont Everesta je ustvari snežna streha od četiri, pet kvadratnih metara. Ispod se vide oblaci i nekoliko vrhova Himalaja viših od 8.000 metara koji paraju nebo. Čudan je osećaj kada stojite na krovu sveta, najvišoj tački naše planete, shvatate koliko ste mali, osećate se kao zrnce prašine. S te visine se vidi i blaga zakrivljenost planete Zemlje, ali ono što najviše osećate je neopisiv umor.

Na 3.000 metara počinje aklimatizacija, a zona smrti na 8.000 metara; nema dovoljno kiseonika, pa čovek mora da udahne deset puta da bi naparavio samo jedan korak. Telo užasno pati, krv se zgrušava zbog hiperprodukcije crvenih krvnih zrnaca. Česte posledice su visinska bolest, edem pluća i(li) mozga što može izazvati i smrtne posledice. Muka, napori, bolovi, polunesvestica, apatija... Sto metara pred vrh vi ste samo pluća. U borbi za vazduh čovek je toliko zadihan, da dobija i upalu trbušnih mišića od 60 udisaja u minuti, a normalno ne udahnemo ni 20 puta. Temperature se gore spuštaju i do 40 stepeni ispod nule, a udari vetra dostižu i do 100 km na sat.

U stalnoj ste opasnosti od lednika i lavina. Poslednji deo uspona je toliko težak da čoveka tera samo saznanje, da kad se popne, može da počne da se spušta. Po naporima alpinizam je jednak maratonu, ali traži i koncentraciju od koje vam život zavisi. Zamislite maratonca koji dok trči i igra šah bez table. Na vrhu ostajete 15 minuta - napravite nekoliko fotografija i - što pre nazad. Osećaj sreće stiže kasnije, kad se smirite i ugrejete dole u baznom logoru."

Šta je to u vama što vas stalno tera na istraživanje sopstvenih granica i volje?

"Godine 2007. Univerzitet Kembridž poslao je ekspediciju na Mont Everest koja je brojala pedesetak ljudi, a samo deset je imalo zadatak da penju na vrh. Nosili su holtere koji mere krvni pritisak i rad srca, na više punktova vađena im je krv da bi bila analizirana, ispitivani su nivo kiseonika u krvi i u mozgu, stanje jetre... U baznom kampu je bila oprema koja je te podatke mogla da obradi. Rezultati istraživanja bili su zapanjujući: oni koji su popeli vrh po svim medicinskim parametrima bili su mrtvi, a nisu, hodali su i disali. Gde su ljudske granice? Kada sam osvajao Everest na manje od dvesta metara do vrha pukao je ventil na mojoj boci za kiseonik. To su momenti koji ne mogu da se prepričaju: istrošenost tela, izmenjeno stanje svesti, hipoksija zbog nedovoljnog snadbevanja tkiva kiseonikom...

PageBreak

Do vrha ne stižu najjači

Kada sam posle toga otišao na VMA ispostavilo se da sam imao 11 miliona eritrocita (normalno je oko 5 miliona), jetra mi je bila u veoma lošem stanju... Godine 2004. na ekspediciji koju smo nazvali Srpski put krenuli smo prvenstvenim smerom (kojim niko pre nas nije prošao) na vrh Kabru 4, na granici između Nepala i Indije, na koji nikad nije kročila ljudska noga. Tu se desila havarija koju sam jedva preživeo: polomio sam rame, a drugar me je jedva zadržao na užetu. Bezbroj puta sam rizikovao misleći da moja volja može sve...

Samo zato da bih mogao da kažem - osvojio sam! Bio sam pun snage, bezumno sam iscrpljivao svoje telo i dovodio se u opasnosti. A to su, u stvari, bili samo adrenalin i zadovoljenje mog ega. Mučno je to bilo. Trebalo mi je vremena da shvatim kako da zatvorim taj adrenalinski krug koji me je stalno terao da pomeram svoje granice osvajajući nove vrhove. Jednog dana sam sebi jasno formulisao da je kranji ishod takvog ponašanja smrt.

Od tog trenutka više nemam potrebu da se dokazujem ni sebi ni drugima, u mene se uselio neki novi mir koji do tada nisam poznavao. Vrhovi su za mene prestali da budu izazov, postali su prostor koji mi pomaže da se menjam, da postajem bolji čovek.

Počeo sam da se bavim prenošenjem svog iskustva drugim ljudima. Svaka planina ima svoj karakter i drugačije pristupam svakoj, a one biraju, one odlučuju ko će doći na vrh. Do vrha ne stižu najjači, kondiciono najspremniji, nego oni koji nađu mir u sebi, koji uhvate ritam prirode, mnogo sporiji od našeg uobičajenog ritma.

Kad sada odem na Himalaje, niko ne mora da zna ni da sam bio, ni šta sam popeo. Sada mi ispunjenje predstavlja da drugima pomognem da dostignu ciljeve o kojim sanjaju i da vidim njihovu sreću."

Koliko se i na koji način zahvaljujući odlascima u "predvorje neba" kako zovu Himalaje menjao vaš odnos prema životu?

"Odlazak u planinu nije samo dokazivanje kroz uspon na vrh, mnogo je važnije iskustvo koje se taloži u vama tokom ekspedicije, kada čovek sebe konstantno preispituje, upoznaje i otkriva. To je neprekidan proces samospoznaje u komunikaciji sa prirodom i drugim ljudima u ekstremnim uslovima zivota. Ja sam tragač za znakovima pored puta jer mislim da nam ništa slučajno na njega ne dolazi. Verujem da sam dobar vođa ekspedicije, ne zato što sam natčovek, nego zato što sam dobar čitač znakova pored puta, zato u ekspedicijama koje organizujem niko nije povređen, ništa se ružno nije desilo. Umem da poštujem prirodu, i kad kažem "ne" to je "ne" koje sam dobio od prirode. Kad menjate sebe iznutra, vi menjate ceo svet.

PageBreak

Čoveka čine njegovi izbori

Čoveka ne čine njegove mogućnosti nego njegovi izbori, a oni uvek postoje, stalno smo na raskrsnicama i stalno biramo. Himalaji su za mene savršeni oblik postojanja. To je jedno od retkih mesta na planeti gde ljudi žive u skladu sa prirodom. Otkad tamo odlazim mnogo sam mirniji, strpljiviji, više dajem drugima, u svakom smislu, ređe sudim i lakše praštam. Iako je moja svakodnevica prepuna obaveza, to mi donosi novu dimenziju mira, a moj cilj u životu je upravo to - približavanje osećaju mira najbliže što je moguće. Menjati se nije lako, pa i kad čovek stalno povećava nivo sopstvene svesnosti ne znači da će uspeti da usvoji ta saznanja. Ipak, duboko verujem da dobre navike mogu da se stvore, kao i dobre misli koje proizvode dobre reči, a one dobra dela. Ako taj princip negujete, videćete za neko vreme i dobre efekte. Počeće da vam se dešavaju lepe stvari, da srećete divne ljude... Ništa se ne dešava slučajno, naša sreća nije nešto na šta ne možemo da utičemo."

Pleme Šerpasi su stalni pratioci alpinista, razumeju li oni vašu želju da dodirnete vrh sveta?

"Ubeđen sam da je drugi čovek naše ogledalo. Dobrotu i duhovnost koju u sebi nose teško je opisati, kada o njima govorim uvek sam iskreno i duboko uzbuđen. Šerpasi su etnička grupa poreklom s Tibeta, u Nepal su došli pre 450 godina. Žive na tri, do četiri hiljade metara n.v. obrađuju škrtu zemlju, zbog velike visine tu krompir i geršla rastu najsporije na svetu. Žive i od pomoći alpinistima, radeći kao vodiči i nosači, nekad i više od 60 kg tereta odjednom, brinu o nabavci i pripremi hrane, podižu i sklapaju šatore...

Vegeterijanci su, ne ubijaju životinje, ne koriste ni biljke dok same ne uvenu. Zbog napornog života umiru mladi. To je narod koji ne zna za svađu, laž, krađu, licemerje, pohlepu, u čijem jeziku ne postoji reč za tuču i vekovima niko nikoga nije ubio. Poštuju svaki oblik života, ne zanimaju ih materijalna bogatstva. U poslednje vreme imaju sve više novca, ali ih to ne menja. Ulažu u obrazovanje svoje dece, kupuju kuće u Katmanduu, ali niko od njih ne želi da se izdvaja materijalnim, ako ima više od drugih, pomaže one koji imaju manje. Bez obzira na to koliko zarađuju, možete ih videti skromne i mirne, sa brojanicom u ruci. Statistika kaže da svaki drugi Šerpas koji živi od alpinizma ostavi svoj život u planini, tada cela zajednica pomaže njegovoj udovici i deci."

Pretpostavljam da je čin zahvalnosti akcija pomoći školi u mestu Namče Bazar u Nepalu koju ste sa svojim prijateljima organizovali?

"Kada sam ocu Nikanoru jednom prilikom, boraveći na Hilandaru rekao da bih voleo da napravim neku vrstu svoje zadužbine, pitao me mislim li na crkvu. Rekao sam mu da mislim. 'Ima dosta crkava, nego ti pomozi nekoj deci, nesrećne devedesete stvorile su mnogo tužnih sudbina. Budi nekom uzor, izvedi ga na put - to je zadužbina'. Izgradnju osnovne škole, kamene kuće koja ima učionice, kabinete, sportske terene... Za učenike od šest do 12 godina finansirala je jedna fondacija iz Austrije i moj prijatelj Italijan poznati alpinista Silvio Mondineli. A mi smo je opremili: prikupili smo najpre garderobu, školski materijal, 1000 knjiga na engleskom jeziku. Uz pomoć ljudi iz Srbije, 120 učenika je dobilo opremu za muzičko, fizičko i nameštaj za učionice, opremu, LCD televizor s videom na kome zahvaljujući solarnom sistemu mogu da gledaju edukativne sadržaje. Sve je na tu visinu prebačeno pomoću jakova i helikopterima.

Sada skupljamo novac da uradimo sličnu stvar za jednu školu u blizini Aleksandrovca, i nema tu nikakvog reciprociteta, vezanog za jednu školu Drugima, jednu Našima - jer je činjenje dobrih dela univerzalna, kosmička stvar. Ove godine organizovao sam i vodio kamp za mališane koji su preživeli neku vrstu raka. Strepeo sam od tog susreta, ali je to bilo predivno iskustvo, njihova želja za životom prelila se i na mene, izašao sam bogatiji i jači. U poslednjih nekoliko godina sa prijateljima organizujem kampove za decu bez roditelja, verujući da ona imaju veoma nizak nivo samopouzdanja, puna su strahova. To u tim kampovima pokušavam da promenim. Neko će reći jedna osoba - kap u moru, ali jedan čovek je i čitava vasiona."

Dolazak na vrh rađa novi, veliki problem, a to je: kuda posle vrha?

"Okupio sam grupu alpinista, lekara, psihologa sa kojima organizujem team building pokušavajući da menadžerima iz raznih oblasti poslovanja prenesem svoje znanje i iskustvo. To su motivacioni govori, kako u najekstemnijim uslovima - deset individualaca uklapam u timski duh, organizujem, motivišem, i dovodim ih na cilj. Poslednjih dve godine u jednom selu kod Mladenovca počeo sam da se bavim voćarstvom i silno uživam u tome. Kad dođe vreme povući ću se iz grada i živeti na selu jer sam čovek prirode. Kuda posle vrha? Razvio sam ideju koja sam nazvao Keep Climbing (nastavi da penješ). Ne razmišljajte o vrhovima ni o ciljevima, već uživajte u trajanju.