Kada se Stella nasmeje, kao da otvori prozor u svetlo i sunčano jutro. Ona zna da je osmeh krîva koja sve ispravlja - pa se osmehuje često i rado. Stela je opuštena i prirodna i - ako je verovati prvom utisku - njena uverljivost, šarm i harizma potiču od duboke jednostavnosti, autentičnog ličnog ubeđenja.

Stella Karl-Ćosić po obrazovanju je ekonomista sa specijalizacijom za marketing, po opredeljenju i strasti posvećena ljudima i ideji da možemo značajno uticati na kvalitet svog života. Više od 20 godina radila je u privredi: marketinška agencija Saatchi&Saatchi, Delta Sport, Soko Štark - neke su od kompanija u kojima je bila na rukovodećim pozicijama, vodeći timove, delove organizacija ili kompletnu kompaniju. Pre tri godine izašla je iz korporativnog sveta sa pozicije generalnog direktora kompanije Soko Štark i profesionalno se obrazovala za kouča.

Trenutno razvija svoju koučing praksu namenjenu onima koji žele da žive bolje i ostvaruju više. Koučing ne deli na biznis i lajf koučing, verujući da je, bez obzira na sferu života u fokusu, potrebno delovati sa pozicije jedinstvenog bića i celovitog života. Sa metaforom "Život je igra", Stella ljude vodi u avanturu otkrivanja i istraživanja, u kojoj oni pronalaze ono najbolje u sebi i otkrivaju kako da rade i žive, na način koji im donosi ispunjenost, smisao i zadovoljstvo. Udata je i ima dve ćerke.

Kakvi događaji, kakva iskustva su vas naveli da napustite visoke poslovne pozicije, otkrijete čime dalje želite da se bavite i sprovedete to u delo?

"Sebi sam dala pravo da u životu biram (i da budem izabrana) rukovodeći se stavom da mi je važno da u svemu što radim i uživam", kaže Stella. "Ako niste srećni u onome što radite, a provodite najveći deo kvalitetnog dana na poslu - kakav to život živite? Mesto na vrhu, na kome sam se nalazila, počelo je da donosi i neželjene stvari - neku vrstu usamljenosti i velika odricanja.

PageBreak

Život je igra slobode
Adria Media Serbia zivot_je_igra_slobode_2.JPG
Autoriteti uvažavanja

Kada sam prepoznala da više ne napredujem i da vidim mnogo više negativnog nego pozitivnog u poslu koji sam ranije obožavala, analizirala sam situaciju. Poređala sam svoje životne prioritete, talente i sposobnosti i shvatila da ono što je najbolje kod mene više ne dolazi do izražaja, da ne donosi korist ni jednoj ni drugoj strani. To su teške i ozbiljne odluke.

Često oni koji vas okružuju misle da je nešto dobro za vas, a vi osećate drugačije. Tada, ako niste dovoljno jaki, lako možete da poverujete da je ono što vidite u očima drugih, značajnije od onoga šta vi osećate. Ako bih za svoj odlazak iz "carstva slatkiša" upotrebila metaforu ljubavi, rekla bih vam da sam rastanak doživela kao prekid emotivne veze partnera koji se i dalje vole, ali shvataju da je vreme da se raziđu i da nastave svojim putem. Bilo mi je potpuno jasno koji su moji životni prioriteti, a za ostale stvari mi je trebalo vremena da se "kockice slože". Znala sam da imam i dovoljno iskustva i vremena pred sobom. Imala sam 45 godina, koje su, po mom mišljenju fenomenalne za započinjanje nečeg sasvim novog, samo je trebalo da istražim i otkrijem šta je ono što želim."

Rođena je i odrasla u Zemunu, najautentičnijoj beogradskoj opštini, celini za sebe. Njen otac je bio vojni pilot, a majka ekonomista. Bili su veoma mladi kada su dobili Stellu, a ona je do petnaeste bila jedinica. Tada je dobila brata koji je "došao baš kada je trebalo da dođe". Kao i mnogi drugi, pamti sedamdesete i osamdesete po osećanju bezbrižnosti i poverenja u život koje je novim mladim generacijama danas popuno nepoznato. Visoke zgrade koje su tada nicale na praznim livadama grada naseljavali su mladi parovi, ubrzo dobijali decu, pa je Zemun bio pun mališana koji su rasli igrajući se, neopterećeni poređenjem sa socijalnim statusom drugih. Škola koju je pohađala imala je program eksperimentalne nastave, favorizovala je druženje, timski rad i učenje kroz igru pa se već tada učvrstila u uverenju da stvari ne treba shvatati preozbiljno, da uz "igru" i pozitivan stav sve može lakše da se savlada. To uverenje je inspirisalo i kada je birala ime za Motivtim - udruženje koje je osnovala i u okviru kog razvija grupne programe i koučing.

"To su generacije koje su naučile da misle jer smo, između ostalog, imali pravu, istinsku komunikaciju, koja se nije dešavala onlajn, nego uživo. U to vreme, Beograd je imao samo nekoliko kafića, na Kalemegdanu su se održavale matine igranke, SKC, što je skromna ponuda za zabavu, ali smo mi od svega pravili događaj. Iako sam 15 godina bila jedino dete mojih roditelja, nisam odgajana kao jedinica: nisam rasla s idejom da je sve moje, učena sam da delim i da će se i meni s neke druge strane vratiti dobrim gestovima drugih ljudi. U našoj kući je uvek bio buljuk dece, nikada nisam bila usamljena, a moji roditelji su bili širokih shvatanja i podržavajućih ideja. Ukazivali su mi veliko poverenje dajući mi pravo da istražim sve za šta sam verovala da je za mene dobro i da se u tome mogu pronaći.

Disciplina i red su se podrazumevali, ali uvek su se prema meni odnosili kao prema malom čoveku, a ne detetu. Mislim da je takav njihov stav najzaslužniji što sam stekla poverenje u sebe, ali i u druge. Što uvek u ljudima najpre zapažam ono što je dobro, umesto da prvo tražim mane. U roditeljskoj kući sam doživela i demistifikaciju značajnih profesija i titula. Autorite su za mene predstavljali oni ljudi koji su se izdvajali po svojim sposobnostima i znanju, a istovremeno su bili jednostavni i umeli da uvaže i poštuju druge."

Kako ste otvarali sva ta vrata velikih kompanija u kojima ste radili?

"Meni su se u životu vrata lako otvarala, jer sam očekivala da se lako otvore. Bilo mi je 27 godina kada sam se sa svojom starijom ćerkom šetala Hilandarskom ulicom u kojoj smo tada stanovali i zapazila marketinšku agenciju Saatchi&Saatchi koja se malo pre toga uselila u jednu zgradu. Na prozoru je stajao (a to je često radio) njen direktor Dragan Sakan gledajući šta se događa u toj, tada neprometnoj ulici. Javio mi se, kao svaki ljubazan komšija, a ja sam iskoristila tu priliku i rekla mu da sam se spremala da ih posetim jer je marketing ono što me u ekonomiji zanima zato što je kreativna disciplina. Srdačno me je pozvao da dođem. Izuzev znanja engleskog jezika, slepog kucanja i bledog sećanja na predmete sa fakulteta (osim onih vezanih za marketing), nisam posedovala nikakva stručna znanja. Bilo mi je jasno da "ništa ne znam" ali da hoću i želim da učim kroz praksu.

Iskoristila sam šansu da uđem na ta vrata, počela da stažiram i tu mi se, za devet godina koliko sam za njih radila na najrazličitijim radnim mestima, otvorio ceo jedan novi svet. Saatchi&Saatchi je bilo mesto na kome su se, u to vreme okupljali ozbiljni umetnici i kreativci, koji su danas vlasnici sopstvenih marketinških agencija. To je bila fenomenalna škola i odlična osnova za dalje. Moji roditelji su tada bili u situaciji da me podrže u zapošljavanju u nekoj renomiranoj državnoj firmi, ali sam ja verovala da se dobre stvari dešavaju kada vrlo jasno znamo šta želimo. Imala sam svoj izbor i tražila da me u tome podrže. To je bila i neka vrsta mog bunta, a na kraju krajeva - oni su me naučili da se sama snalazim i borim za sebe, samo sam sledila svoje želje i intuiciju. Ja sam tada kreirala svoju šansu, a posle toga nekako je sve išlo samo od sebe - menjala sam kompanije jer su me drugi zvali. Danas ohrabrujem mlade ljude da biraju ono što vole i da uđu u firme na praksu, ako je moguće. Da uče i rade ono što vole i ne brinu da li će dati previše, jer će svakako i dobiti mnogo. Ako hoćemo da povećamo svoje šanse da pronađemo detelinu sa četiri lista, korisno bi bilo da je pre toga posejemo."

Svedoci smo velikih pritisaka koje ljudi doživljavaju u firmama... Kako čovek da se snađe između želje da preživi u zemlji u kojoj nema posla za sve, želje da ostvari svoje ambicije ali i da ima privatni život?

"Ovo je kompleksno pitanje na koji nemam čarobni odgovor. Za obavljanje svakog posla bi bilo idealno da ljudi mogu da unesu svoju autentičnost, kreativnost, inicijativu i inspiraciju. Pritisci u radnoj sredini često sve to guše. Kreativnost i inspiracija ne postoje u ekspres loncu. Lideri često ne shvataju da nemaju samo privilegije nego i obaveze, da nisu tu zbog sebe, nego zbog drugih, da ljudi jesu najveći resurs svake kompanije, da je njihov zadatak da otkriju kako da ih pokrenu da pronađu svoju ličnu motivaciju, satisfakciju i daju svoj maksimum.

PageBreak

Zadoljstvo je merilo uspeha

To je ono što odlikuje prave lidere - podrška i razvoj ljudi. Kompanije bi trebalo da se bave razvojem lidera koji će biti usmereni kako na lični, tako i na razvoj svojih saradnika jer mogućnost postignuća, ličnog razvoja i doprinosa su u suštini veća motivacija za zaposlene nego samo materijalna sredstva.

Svi mi želimo da nas primete i da ostavimo svoj trag. Ako kompanije to ne prepoznaju i ne počnu da razvijaju lidere koji će razvijati druge, dobiće robote. Ipak nije sve na liderima. Svako od nas treba sam sa sobom da definiše šta želi, čemu teži, šta mu je važno, koji su lični prioriteti. Jasno je da nema dovoljno radnih mesta, ali ljudi koji znaju šta žele ne traže bilo kakvo radno mesto, ne pravdaju se opštim okolnostima i sami sebi stvaraju šansu."

Zašto baš koučing?

"Razmišljajući o tome šta mi je važno i čime se bavim celog života došla sam do zaključka da su mi važni ljudi, da sam bila lider timova koji je podsticao druge (pa tako i sebe), da sve vreme insistiram na dobroj energiji i da mi je veoma važno da u tome uživam, kreiram i da imam osećaj kao da se igram. Kada sam to isfiltrirala, pitala sam se koje polje bi najbolje objedinilo moje želje i interesovanja. Završila sam NLP Master, bolje upoznala sebe što mi je pomoglo da preciznije definišem svoje vrednosti i viziju ka kojoj želim da se dalje krećem. To me dovelo do saznanja da želim da radim s ljudima, da ih podstičem da se usude da žele, sanjaju i krenu u pravcu ostvarenja svojih ciljeva i vizija. Prošlo je vreme dok nisam definisala da je to koučing. Želela sam da škola koju ću završiti bude akreditovana i da ima dugu tradiciju. Izabrala sam CTI (Coaches Training Institute) u Londonu i prihvatila izazov."

Taj posao doživljavate kao prenošenje sopstvene zrelosti, pomaganje drugima da se usavrše i nadmaše sebe?

"Kada se bavite koučingom niste važni vi, nego oni koji su vam klijenti. Vi ste njihovo ogledalo, njihovo ozvučenje, a dobro je kada u to unesete svoje životno iskustvo, energiju i date svoju autentičnost. U suštini, koučing je podrška, aktivacija i motivacija ljudi, kouč je taj koji veruje u klijenta i kad on sam ne veruje u sebe i tu je da ga podrži u izborima, odluci, realizaciji. Što se više približimo svojoj strasti pre ćemo se razviti u izuzetnu osobu. Kouč ništa ne može da uradi za klijenta ako on nije spreman, on ne daje rešenja ni prečice, nego postavlja pitanja na koja klijent daje odgovore. Najveća magija koučinga je da nam otkriva da svi mi imamo odgovore na svoja pitanja, ali potrebno i da "zasučemo rukave!"

U poslednjih nekoliko godina zapažamo inflaciju koučeva. U čemu se ono što vi podučavate razlikuje od programa drugih?

"Nisam upoznata sa programima drugih da bih mogla da komentarišem razlike. Nazivi lajf koučing, tinejdž, egzekjutiv, biznis po meni se više odnose na ciljne grupe kojima se prevashodno određeni kouč bavi. Lični afiniteti i prethodno iskustvo kouča pretpostavljam da više utiču na izbor i fokusiranje na određeni segment, nego sam koučing koji je u osnovi isti. Škola koju sam ja završila je na neki način opšteg smera i ostavlja mogućnost izbora svakom kouču za koju ciljnu grupu ili oblast želi da se opredeli. Ja želim da se bavim osobama kojima je potrebna motivacija i aktivacija da se pronađu, pokrenu, i uhvate kormilo svoj života (privatnog i poslovnog) sa obe ruke! Svako od nas je osoba koja ima više interesovanja i segmenata života.

Krenućemo iz tačke za koju neko smatra da je početak, a doći ćemo do njegovog bića, do onoga što je suština te osobe. Za posao kouča dragoceno je i životno iskustvo, neophodno je da pre svega radite na svim svojim ličnim temama, da biste mogli da budete adekvatna podrška drugima. Uloga kouča nije da deli savete i daje rešenja, ipak, lično, životno i radno iskustvo veoma je značajno za bolje razumevanje klijenta i njegove perspektive. Oboje treba da znaju da je važno i da se međusobno 'prepoznaju' - nije svaki kouč za svakog klijenta i obrnuto."

Budući da je skoro nemoguće proceniti u kojoj meri se realni život živi po diktatu nesvesnog, ne čini li vam se da su dometi koučinga ipak samo površinski?

"Pošto sam u privatnom životu okružena pilotima (i suprug mi je pilot) koristiću njihovu terminologiju: avionom možete da upravljate sami ili da uključite autopilota. Naš autopilot su naši obrasci, aktiviramo ga i radimo sve na isti način. Ukopamo se u svoje navike, a hoćemo nove rezultate. Isplati li se živeti automatski? Jesmo li putnici ili kapetani svog života? Kako smo programirali navike, tako možemo i da reprogramiramo nove, koje nam više koriste. Misli utiču na emocije, emocije na ponašanje, ponašanje na rezultate. Ako želimo da promenimo rezultate, ključno je da promenimo svoje misli. Koučing doseže do onih dubina do kojih je klijent spreman da ide. Povezuje nas s našim unutrašnjim resursima i vrednostima i oslobađa nas ograničavajućih i nepodržavajužih uverenja. Omogućava nam da sebe i svet oko sebe sagledamo na novi način i ostvarimo više nego što smo ikada mislili da možemo."

Kakve osobe smatrate uspešnima - da li ste vi uspešna osoba?

"Ja sam zadovoljna osoba. Šta mislite, da li je zadovoljna osoba uspešna? U jednom periodu života sam mislila da sam uspešna zato što su me drugi tako videli i definisali, ali nisam bila zadovoljna. Danas sam stvarno zadovoljna i osećam se uspešno, zato što ostvarujem svoju viziju i postavljene ciljeve. Lični osećaj je važniji od bilo kakvog spoljnog mišljenja i takav primer dajem i svojoj deci: da rade ono što osećaju i misle da je za njih dobro. Verujem da je neophodno da date drugom biću mnogo ljubavi, podršku da razvije veru u sebe, slobodu da istražuje svet... I da ga naučite da uvažava druge ljude. Ne znam gde će one stići gde ja nisam bila, ali znam da ih podržavam da prate svoje srce i svoje snove."