Ljubica Arsić je ljupka, vedra i duhovita. Kao što i u njenoj literaturi ima mnogo jarkih slika i snažnih ekspresija, tako i dizajn ličnog izgleda voli da poentira nekim intenzivnim detaljem, najčešće jarkocrvenim karminom, a ponekad je dovoljno da nešto malo crveno nosi u tašni da bi se osećala kao da je "njeno malo, lično sunce obasjava".

Njeno dugogodišnje uspešno igranje na tankoj žici iznad ponora treš književnosti čini je jednom od najvažnijih proznih predstavnica ženskog pisma kod nas, jer se na sofisticiran i književno prihvatljiv način obraća pravim temama ženske egzistencije, što je rezultiralo brojnim nagradama (Borislav Pekić, Laza Kostić, Žensko pero, Andrićeva nagrada, između ostalih). Sve do nedavno pisala je na starinski način, grafitnom olovkom, ispravljala, pa prekucavala pisaćom mašinom. Tako je nastala većina njenog stvaralaštva: tri romana, osam zbirki priča i tri antologije svetske erotske priče.

"Polako se navikavam na kompjuter, sve se sećajući moje bake koja je imala prigovore na modernu tehnologiju. Jedan se ticao miksera koji nikad ne može da umuti fil za tortu kao što može varjača, a drugi je da mašina za veš, za razliku od klasičnog iskuvavanja u loncu, samo, kako je baka govorila, "smulja" veš. Nismo mogli da je ubedimo da nas ovi izumi štede, nekadašnje žene bespogovorno su polagale sopstvenu snagu na oltar beline i penasto umućenog krema. Mnogo toga zabeležim u svojim sveskama, ali sve više pišem na kompjuteru, ne toliko zbog brzine koliko zbog toga što mi se rukopis posle prilično napisanih knjiga znatno iskvario i postao nečitljiv. Dugo u sebi nosim skice buduće knjige strpljivo čekajući u šta će se preobraziti."

Rođena je Beogradu, svoje detinjstvo opisuje kao danonoćno jurcanje s decom po čuburskim dvorištima koji su tada zaposedala prostranstva džungle. Majka Ljiljana i otac Živorad, oboje službenici ekonomisti, išli su od ranog jutra na posao u Industriju motora u Rakovici. Bila ih je željna, pa je često pred njihov odlazak na posao plakala. Otac je radio i studirao, ali je ipak nalazio vremena da joj pred spavanje čita bajke uz koje je odrasla; sebe je zamišljala kao princezu koja na kućnom pragu, na granici sopstvenog carstva, osmatra daljine ka kojima će se uputiti.

PageBreak

Buđenje Trnove Ružice

Najlepše što su joj roditelji podarili jeste odsustvo bilo kakve sumnje u ispravnost delovanja velikih moralnih zakona zasnovanih na istini, trudu, poštenju. Ta pravila o tome šta jedan čovek treba da sledi nisu bila rigorozno postavljana već su se u njenoj porodici nekako prirodno sledila; da li je dozvoljeno uzeti tuđe nije bila tema nikakve filozofije, podrazumevalo se da se to ne čini.

Slažete li se s premisom da je sveukupno ljudsko delanje motivisano ili strahom ili ljubavlju, da su to dve najvažnije teme kojima se bave i život i književnost?

"Ljubav bi trebalo da prevlada strah koji postoji u svakom od nas, jer uplašen čovek ne može do kraja da bude čovek. Mislim ovde na ljubav prema sebi, na lično uvažavanje, jer strah, neka je i od pauka, mačke ili rastanka, uvek govori da smo mali. Psiholozi kažu da svi strahovi proizlaze od elementarnog straha od smrti, kojim se bavi i književnost pružajući mu otpor, jer pokazuje i koliko je čovek kosmički važno biće, neponovljiv, sa autentičnim otiskom palca ali i duše, a kad imaš svest da si važan i zabeležen u velikoj svemirskoj enciklopediji, onda nema straha, onda si u stvari besmrtan. Susret sa književnošću pruža osećanje sigurnosti, da je u našim životima mnogo važnih stvari koje treba da budu zabeležene, književnost pokazuje da je iznad istorije prepune ratova i ubijanja jer govori o intimnim sudbinama običnih ljudi. Srećna sam što sam pisac jer bar malo utičem da se ljudi osećaju važno, jer su možda baš njihove sudbine zabeležene u mojim knjigama. Time ih sigurno ojačavam i oslobađam strahova, njih ali i samu sebe."

"Pisci zaslužuju posebno divljenje zbog smelosti koja je uzvišen vid ljudskosti, da ispričaju ličnu priču i tako se povežu sa drugima" - Vama ne nedostaje ta vrsta hrabrosti, Vaša literatura je veoma lična, hrani se proživljenim iskustvima...?

"Pisac je utoliko veći što ima snage da zagrebe po sopstvenoj površini, i da ode još dalje, da se spusti do sopstvenog podruma u kojem čuče sklupčane kućne aveti. To nimalo nije lako, ima mnogo onih koji pribegavaju književnim "lakirovkama", prikazujući samo umešnost pisanja bez neke dublje emocije ili ideje. Zašto u savremenoj srpskoj književnost nema značajnog porodičnog romana, kao što je Kišov "Rani jadi"? Zašto se niko ne usuđuje da napiše pravi, rasni ljubavni roman? Mnogi se toga stide, smatraju da je tema ljubavi trećerazredna i da ne zaslužuje umetničku pažnju, a zamena teza je utoliko strašnija što se temom ljubavi bave nedaroviti amateri, stvarajući odsustvom talenta i književnog zanata ubeđenje da je ljubav nešto gnjecavo, niže vredno, što teši besne domaćice i nedavno razvedene. Pri tom mislim na naše balkanske prostore okupirane istorijom i politikom, muškim mitovima koji slave vlast ili poraz."

Neki vaši ženski likovi su često konkurencija jedni drugima, ipak -znamo da tokom duge istorije ljudskog roda u celom ženskom svetu postoji prećutna i veličanstvena solidarnost koja nas je održala i sačuvala...?

"U prošlosti, nažalost, nije bilo "veličanstvene solidarnosti", ona se tek budi kod moderne, osvešćene žene. Žene su doskora bile robovi, a robovi nisu solidarni, oni su potkupljivi i manipulativni, skloni lažima, prevarama i pasivnom nasilju, taktikama koje su razvile do savršenstva i naučile da ih koriste da bi opstale u svetu muškaraca. Tek slobodan čovek može da pomaže drugome, i meni je drago da se mnogo žena probudilo iz sna Trnove Ružice, u kojem su nežne i saosećajne prema drugim ženama sve dok ne postanu svekrve. Mnogo toga nam je ostalo uskraćeno iz iskustva naših majki i baka. Morala sam da kradem između redova, da budem uporna sa pitanjima od kojih, na mnoga, nažalost, nisam dobila odgovore. Emancipacija žene se, pored prava na muška zanimanja, tiče i prenošenja iskustva o ženi i ženskosti, prava na suprotstavljanje muškom nasilništvu i na uživanje od kojeg se mnoge žene odriču da bi laskale sujeti muškarca."

Ono što pisca čini dobrim je zanatsko umeće i sposobnost da prepozna, razume i protumači obrasce koji definišu odnose među ljudima - većina literarnih dela na ovaj ili onaj način govori o emotivnim relacijama čoveka, pa ipak ljudsko srce ostaje i dalje potpuna nepoznanica...?

"Dobro je da je tako, dobro je da ne znamo mnogo o ljudskom srcu. Baš je lepo rečeno kako đavo i Bog stalno vode bitku, a polje im je ljudsko srce. Na tom polju niče različito cveće. Zato se teme srca nikad ne iscrpljuju, o svakoj može da se piše kao da je prvi put, šta se u njemu sve događa, a mnogo me pitate. Razlikujem pisce po tome ko uspe da u meni probudi neku emociju, a ko me, uprkos briljantnom stilu i obrazovanju, ostavlja ravnodušnom. Bog možda nije bio širokogrud kad je ljudima delio pamet ali je zato bio kavaljer kad su u pitanju osećanja, ima ih različitih i prosjak i car. Ona su veliki izazov za svakog ko želi da se bavi čovekom. Neke stvari nikada nećemo doznati. Ne bi valjalo da razum kojim slučajem zagospodari srcem, pisci bi nestali, ili bi se pretvorili u neopisivo dosadna bića."

Čime se hrabrite u teškim trenucima - kako savlađujete iskušenja života: rastanke, odbacivanja, gubitke, smrti, starost, sve ono što se ne može pobediti fizičkom silinom?

"Sve mi to teško pada. Veoma sam emotivna i skoro da se od svega toga bukvalno razbolim ali bolovanje, srećom traje relativno kratko. Naučila sam i to od roditelja stoičara koji su imali veoma, veoma teške živote, da nedaće treba da se nose bez roptanja. Osim toga, ja umem da se radujem i da uživam u svakovrsnoj lepoti koja daje životnim patnjama dostojanstvo jednog Sizifa koji uporno gura kamen iako zna da ga nikad neće prebaciti preko brda. Ali guranje i nije tako loše ako možeš da okolo posmatraš i pljuckaš pomalo na svet. Pisanje je, takođe, vid odbrane i mogućnost da od svakog gubitka napravim dobitak - da ga opišem u knjizi i tako ga podelim sa nekim drugim koji će me, čitanjem moje knjige, utešiti."

Lako ćemo se složiti oko činjenice da je život težak, slažete li se da je mali heroizam i viši stepen mudrosti shvatiti da se većini stvari čovek može smejati jer je to u suštini stoički odnos prema životu?

"Obožavam da se smejem i volim da zasmejavam druge. Veoma cenim duhovite ljude, mislim da su oni, pored toga što poseduju izuzetnu inteligenciju, prešli onu granicu spoznaje iza koje se čovek oseća lagodno jer je sve shvatio. U smehu ima stvarno nečeg veličanstvenog i mudrog, on pokazuje kako je život i jedna vedra, šarolika pojava kojoj, pre svega, treba da se radujemo i u kojoj treba da uživamo.

PageBreak

Tabu ženske erotike

Uživala sam beskrajno dok sam pisala knjigu "Maco, da l' me voliš" koja uskoro izlazi u ponovljenom izdanju, jer sam se u njoj poigrala sa svim ozbiljnim i zabranjenom, svim onim teškim i mučnim što postoji u svakom muško-ženskom odnosu. Čovek ima potrebu da gurne prst baš tamo gde ne treba i da se malo igra. Istakla bih mog omiljenog Gogolja koji je od humora napravio filozofiju ruske pa i čovekove duše."

Predajete srpski jezik i književnost u muzičkoj školi Mokranjac, koje su najvažnije poruke koje prenosite deci izvan predmeta koji predajete?

"Moji đaci su divni, a škola Mokranjac u kojoj radim jeste izuzetna škola sa stogodišnjom tradicijom muzičke škole na Balkanu. Nije teško nekome ko je već otvorio dušu za muziku govoriti o književnosti. Pričam im o smirenosti i strpljenju u kojima stvari uvek dolaze na svoje mesto, o životu kao svetloj i radosnoj pojavi, o neophodnosti igre. Mlad čovek treba da uoči koliko je važno biti autentičan i svoj, koliko su jadne one kerefeke koje se foliraju i prenemažu, i koje ni same više ne znaju ko su. Zatim, da zna šta hoće. Mnogo je ljudi koji su se formirali prema drugima, koji rade šta drugi od njih očekuju. Jednog dana, probude se nesrećni i neurotični ne znajući ništa o sebi, o svojim željama i mogućnostima."

Pisac bi trebalo da bude "čisto" biće, neka vrsta idealnog humaniste. Svi znamo da nije tako - može li se verovati, može li se voleti dobar pisac, a loš čovek?

"Izbegavam da sudim ljudima, pokušavam da ih razumem. Nije naše da sudimo jer ne možemo da sakupimo sve ono što bi nam dalo potpunu sliku. Nju ima samo Bog. Prva žena Dostojevskog opisala ga je kao manijaka i nemoralnog čoveka, druga, Ana Dostojevska, kao sveca. Ako je neko dobar pisac, onda se ono najbolje u njemu probilo na površinu i ukazalo svetu, onda se ono pobunilo protiv njegove senke, koju ima svako. Ne znam nijednog velikog pisca, ma kakvim se kao čovek činio savremenicima, iz čijeg dela se ne vidi da voli ljude. Pisac je čovek, slab i poročan, a piše često da bi video šta je u stvari želeo da kaže."

Verujete u lekovitost književnosti, kako to i koga knjige isceljuju?

"Značajne knjige i veliki pisci nikoga ne tapšu po ramenu, nikada ne miluju niti nude miran san. One nisu umiljato telence koje će nas pokorno liznuti po obrazu, to radi trivijalna literatura koja nudi recepte za ljubav i sreću, onako kako to rade reklame: "Ovaj krem će u roku od dve nedelje odstraniti 45 odsto vaših bora!" Ali zato značajne knjige pomažu da zrelo, odvažno i pronicljivo pristupimo sopstvenom postojanju, zadatku koji nimalo nije jednostavan i koji od nas zahteva stanovite žrtve. Mnogi se pravdaju time da je život već dovoljno težak da bi sličnu patnju pronalazili u knjigama i da im je lepo posle čitanja poučiteljnih knjiga sa hepiendom. Takav efekat proizvode i antidepresivi, čašica alkohola ili obilna porcija omiljenog jela, to uopšte nije zadatak književnosti. Uostalom, svi delotvorni lekovi su poprilično gorki!"

Dosta ste se u onome što pišete ali i kao autor tri antologije svetske erotske priče - bavili erotikom. šta novo žene pisci donose u viđenju telesnog?

"Oslobađanje žene podrazumeva i njeno otkrivanje sopstvene telesnosti, koja je, ma koliko to veličanstveno izgledalo kad su u pitanju gole muze na platnima majstora, bilo objašnjavano iz muške perspektive. Na primer, zašto ne bismo umesto odomaćenog termina "penetracija" (prodiranje) dali i ženski aspekt seksa kroz termin "obuhvatanje"? Autorke koje se time bave otkrivaju i ženski, zapostavljeni ugao, jer muški i ženski doživljaj erotskog su dve veoma različite stvari, a ono što smo čitali o ženskoj erotici bilo je uglavnom iz pera muškarca, onako kako on zamišlja da oseća žena. Pošto je ženska erotika do skoro bila tabu, podizanje brane uslovilo je kuljanjem tema i načina kako da se to ispriča. Književnice poput Margaret Atvud, Arundati Roj, Zoe Valdes, Edne O` Brajen, Alis Manro smelo i samouvereno, umetnički izuzetno, takođe mogu da odgovore na ovo pitanje."

"Kao žena, mnogo sam gluplja od sebe kao pisca" osim simpatije koju izaziva, ovaj vaš iskaz traži i pojašnjenje?

"Ovim sam mislila na to da, kao pisac, uređujem predvidljive odnose i čak njima gospodarim. Šta će se u knjizi dogoditi s mojom junakinjom zavisi isključivo od mene dok u životu stvari stoje drukčije. Što bi rekla Džulija Roberts, glumeći u jednom filmu poznatu glumicu kojoj se sviđa neki običan, nepoznati muškarac: "I ja sam samo zbunjena devojka koja iz sve snage želi da je neko zavoli". Pamet pisca tu ne pomaže, čak može i da odmogne."

Šta činite da biste bili smireniji, zdraviji, kreativniji, uspešniji, srećniji?

"Obavezno spavam sedam sati, jutarnju kafu ispijam polako, uz muziku koju volim, gledajući u cveće i razmišljajući o onome što tog dana treba da uradim. Važno mi je da dan počne bez žurbe i paničenja, tada sve stignem da uradim. Uvek kažem da sam veoma bogata i da sam uspela u životu jer sebi mogu da omogućim poduže jutarnje kafenisanje. Lagodna jutarnja kafa nije samo deo ženske emancipacije, ona spada u osnovna ljudska prava."

"Svet je knjiga, onaj ko ne putuje čita samo jednu stranu" kaže sv. Avgustin. Vi rado i mnogo putujete - šta tražite na drugim prostorima?

"Moja duša je nomadska i lutalačka, mene uzbuđuje sama ideja da pakujem kofer i otiskujem se sa svog mesta na kome sam zaštićena i sigurna, odlazim u neizvesno koje će mi ponuditi nešto novo i zanimljivo. Putovanja utažuju moju radoznalost, čine da se osećam slobodno i sigurno, da razmišljam kao stanovnik sveta koji je u stanju da se prilagodi svakoj situaciji. Tako odmaknutoj, dolaze mi neverovatne ideje jer sam tada veoma prijemčiva i pozornih radara. Kad je čovek stalno svoj na svome, otupi za ono što je oko njega. A još je uzbudljivije kad se vraćam, znam da me moj grad verno čeka.

Skica za biografiju Ljubice Arsić

"Romani: "Čuvari kazačke ivice", "Ikona i Mango"

Zbirke priča: "Prst u meso", "Cipele buvine boje", "Barutana", "Zona sumraka", "Samo za zavodnice", "Tigrastija od tigra", "Maco, da l' me voliš", "All Inclusive"

Sastavila antologije: "Antologija svetske erotske priče Na brzaka", "Antologija ženske svetske erotske priče Frrrrr", "Antologija priča o moru U moru je moja duša".

Nagrade: "Borislav Pekić" i nagrada "Isidorinim stazama" za roman "Ikona", Pro-femina nagrada "Biljana Jovanović" za priče "Cipele buvine boje", "Laza Kostić" i nagrada " Žensko pero" za priče "Tigrastija od tigra", Andrićeva nagrada za priče "Maco, da l' me voliš".