Zamišljen je i duboko koncentrisan dok se ispoveda odmeravajući težinu i istinitost svojih iskaza i tek tu i tamo, kad prepričava neku anegdotu, iz njegovog mira kao pajac iz kutije iskoči žovijalni glumac. Slobodan Beštić je istražio, naučio, praktikovao brojne pristupe, discipline duhovnosti i tehnike samorazvoja i samoisceljenja, kojima se i naš list bavi, a ovaj intervju je samo pokušaj da razumemo i oslikamo motive koji su ga učinili tragaocem.

Diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, igrao u desetak filmova, imao i nekoliko glavnih uloga, ali je Slobodan pre svega pozorišni glumac. Deceniju i po bio je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a sada mu je matično Narodno pozorište u Beogradu. Pre godinu dana dobio je "ponudu koja se ne odbija" angažman u Schauspielhaus u Dizeldorfu. Zbog toga je za šest meseci naučio nemački jezik i sada živi na relaciji Beograd-Dizeldorf. Predavao je glumu i scenski pokret na Fakultetu dramskih umetnosti, Akademiji lepih umetnosti, Akademijama na Cetinju i u Osijeku. Razveden je, ima dvoje dece.

Od rane mladosti Slobodan posvećeno, disciplinovano, ponekad i astetski radi na duhovnom, intelektualnom, emotivnom i fizičkom aspektu svoje ličnosti. Bio je slabo, tanušno, dete, pa je već u pubertetu počeo da praktikuje jogu. Kupio je knjigu Jasmine Puljo, prvu koja je na tu temu štampana kod nas i počeo da vežba kod kuće. Na Akademiji se glumac susreće sa šest fizičkih predmeta: scenski pokret, balet i akrobatika su neki od njih. Da bi to mogao, počeo je da diže tegove u nameri da ojača. Radio je to po sopstvenom priznanju "fanatično" dok svoje telo nije izvajao. Pojavio se nag u predstavi "Buđenje proleća", "plavo svetlo, sneg pada, muzika...", a ta uloga je obeležila i opteretila početak njegove glumačke karijere, jer su ga često povređivala novinarska pitanja koja su bila usredsređena na fascinaciju njegovim nagim telom.

PageBreak

Telo je posuda duha

"Znajući da je telo posuda duha vratio sam se jogi i nisam je napustio do danas. Bavio sam se fizičkim teatrom inspirisan metodima velikih uzora, kakvi su Grotovski i Euđenio Barba. U jednoj predstavi trebalo je da prikažem aikido, pa sam počeo da treniram tu, možda najtežu borilačku veštinu, a kasnije i karate, či gong i free climbing. Od nedavno treniram i boks i to je za mene otkrovenje. Radim treninge s džakovima, mislim da nema bolje stvari za razvijanje kondicije i brzine. Kad završim trening, mogu, u bukvalnom smislu da iscedim svu odeću na sebi, ali sam iznutra u stanju nirvane."

Njegovo detinjstvo ne spada u ona koja se mogu nazvati srećnim. Majka mu je bila službenica, a otac novinar jednog granskog lista. Do pete godine života, roditelji, koji su živeli i radili u Beogradu, poverili su ga baki u Pančevu. Ona je više bila posvećena redu u kući nego njemu, pa to vreme pamti po velikoj samoći. Zato je pribežište potražio u bajkama i razvio bogat unutrašnji svet imaginacije. Sa nekoliko igračaka, upotrebljavajući maštu, pravio je nove svetove u kojima je igrao po nekoliko uloga i proživljavao ih kao stvarnost.

"Mislim da sam svoj duhovni put započeo tada, naravno ne na svesnom nivou, nego spontano, onako kako je iz mene izviralo unutrašnje bogatstvo duševnih sadržaja: kroz igru i razmaštavanje. Verujem da je to bila prva stepenica u mom duhovnom razvoju. Vratio sam se kod roditelja kada mi je bilo pet godina, tada mi se majka posvetila, ali je ona na žalost imala ozbiljne i brojne psihičke probleme, a ja sam bio upućen samo na nju, jer nas je moj otac napustio. Taj, ekstremno težak period koji je trajao godinama neminovno je obeležio moj život. Ne mislim da je ta priča jedinstvena, ali njeni detalji nisu za novine. Nakon sedme godine krenuo sam u školu i neizbežno je bilo da počnem da se socijalizujem.

Taj period takođe pamtim kao izuzetno težak jer sam uvek bio nekako po strani, imao osećaj da drugima delujem kao čudak, nisam znao igre niti imao sposobnost za komunikaciju sa svojom generacijom. Istovremeno me majka, koja je bila veoma ekspresivna osoba umetničkih sklonosti, podstrekivala da čitam i nekoliko puta nedeljno vodila u pozorište što je mom razmaštavanju dalo vetar u leđa. Počeo sam da čitam grčke mitove, Dimu, Žila Verna čak i Dostojevskog, proživljavao sve što sam "progutao" i širio se iznutra. Nisam imao koga da pitam šta mi se dešava, pa sam pitao knjige. U izmaštavanju, između sna i jave čitajući i preispitujući se, veoma rano sam osvestio svoje biće: ja jesam, ja postojim, ja živim. Sve do danas imam duboko osećanje da sam sam sebe uspostavio."

Studije glume ne bi trebalo da budu samo učenje zanata i veštine da sebe prezentujete na sceni, nego i ozbiljan unutrašnji rad...?

"Jedna od prvih lekcija koju sam čuo od svog profesora Predraga Bajčetića bila je: 'Glumac počinje od pitanja ko sam ja'. Usmeravao nas je na to da glumac mora da osvesti svoje emocije, svoje biće, odnos prema drugima i smislu postojanja, jer ne možemo da igramo Šekspira, Brehta ili Krležu, a da ne poznajemo osnovne teme koje se tiču ljudske egzistencije, filozofije, religije i psihologije. To mi je otvorilo Kosmos, znao sam da sam došao na pravo mesto. Gluma je bila moja prva terapija koja mi je dala priliku da iživim sve ono što nisam umeo, mogao, hteo da rešim u svakodnevnom životu. Mnogo sam čitao, počeo da sa psihologom radim psihoterapiju - tada je, mislim, započela moja prva osvešćena duhovnost. I zaista, studije glume za mene nisu bile samo učenje veština i kako da sebe prezentujem na sceni, nego unutrašnji rad koji je odredio celu moju karijeru. Najvažnije mi je to šta kroz ulogu proživim, iskusim, da dođem do svetlosti i da je prenesem ljudima u nadi da će i drugima to biti uzdižuće iskustvo. Volim i hoću da se bavim samo onom vrstom pozorišta koje je isceljujuće za ljude."

Da li je u Vašem životu postojala neka pukotina posle koje ste počeli da se ozbiljno bavite sobom?

"Na prvoj godini Akademije imao sam veliku emotivnu krizu, bio sam u bliskom dodiru sa smrću, ali sam iz toga izašao s novom verom u vrednost i značaj života. To iskustvo me je zapravo katapultiralo u život. Nakon toga sam osetio prisustvo božanske, beskonačne inteligentne svesti koja je puna ljubavi, koja me natkriljuje i koju osećam kao živu silu u sebi. Odrastao sam u porodici koja nije bila religiozna, nemajući nikakvih predznanja ni iskustava na te teme, započeo sam spoljnju potragu za onim što sam doživljavao iznutra. Kako da napravim sistem od znanja do kojih sam došao i šta je volja božja i plan za ljudski rod. Kako da se ostvarim. To nije išlo iz glave, nego iz srca, odvajanje od ego principa i pokušaj da živim iz duše.

PageBreak

Poniznost pred tajnom života

To saznanje je postalo srž moga bića, ali ne bih voleo da neko razume da je moja potraga za Bogom posledica nesrećnog detinjstva, zato što to iskustvo nije psihološko nego - duhovno.

Istina je da sam tražio načine da objasnim šta mi se dešava, na to su psihologija i gluma dale samo delimične odgovore pa sam tražio dalje. Počeo sam da čitam duhovnu literaturu Bibliju, Bhavagad Gitu, proučavao budizam i prvi put doživeo objašnjenje sveobuhvatnosti Univerzuma na mikro i makro planu: da je ono što se dešava u duši isto ono što se događa i u Kosmosu i da čovek, da bi došao do takvih spoznaja mora da u svoj život uključi molitve, meditacije i druga blagotvorna sredstva. Takođe sam počeo redovno da praktikujem jogu, postao vegeterijanac, zainteresovao se i za različite duhovne grupe. Shvatio sam da je duhovni deo mog bića moj centar iz koga crpim inspiraciju i za umetnost i za svakodnevni život i da treba da ga pratim. Trud da tako živim traje i danas i trajaće dok dišem, to je pitanje duhovnog uzrastanja i savladavanja ličnih ograničenja, žudnji, strahova, neznanja. I poniznosti pred tajnom života."

Od mnogo ljudi sam čula da im je najteže bilo da nauče da praštaju, a mnogi su mi priznali da im to nije uspelo - da li je Vama?

"Mnogo sam radio na tome. Kad doživim povredu, kada se ogorčim, naljutim ili rastužim ne uspevam da oprostim. Ali takvi trenuci traju sve kraće, sve su bleđi i nemaju energetsku snagu koja bi mogla da me destabilizuje. U tome mi pomaže sposobnost da se smestim u tuđu kožu i osetim ono što drugi osećaju. Najteže mi je bilo, kao i mnogim drugim ljudima, da oprostim roditeljima. I sam sam, početkom 90-ih, u veoma teškim vremenima postao roditelj, ali smo moja supruga i ja uspeli da stvorimo dva divna bića. Znam da je to moguće, bez obzira na težinu spoljnih okolnosti. Teško mi je bilo da se pomirim s činjenicom da su moji roditelji bili žrtve svojih matrica, da su mi nesvesno naneli toliko patnje. Nakon njihove smrti (oboje su otišli u dve godine) molitvama, meditacijom, reikijem, radio sam na opraštanju. Godinama i u fazama. Onda su ožiljci počeli da blede i sada sam, manje - više u miru sa svima i svim."

Da li ste ikada posumnjali u značaj potrage za duhovnošću koju tako strasno zagovarate?

"U jednom periodu, kad sam već bio u zrelosti karijere i postao roditelj, počeo sam da sumnjam u sve ono u šta sam do tada verovao. Zaključio sam da je moja storija o duhovnosti isprojektovana neurotična priča koja je posledica traumatičnog detinjstva. Dok sam se kao mlad bavio ezoterijskim hrišćanstvom bio sam vezan za ideju patnje, verujući da, što moja duša više pati, ja sam sve duhovniji i bliži Bogu. Odlučio sam da počnem da živim prizemnije, odbacio sam sve te rigidne principe, prestao sam da se trudim da u svakoj situaciji budem najbolji i najodgovorniji, disciplinovan i vojnički strog prema sebi, jer sam suštinski, živeći spartanski i beskompromisno izgubio ljubav prema sebi. Shvatio sam da do tada nisam naučio da se opustim i uspostavim običnu ljudsku komunikaciju, bio sam opterećujući i za sebe i za ljude oko mene. Taj period je potrajao pet, šest godina ali sam nakon toga prihvatio sebe i svoja ograničenja, privatajući da sam nesavršen. Morao sam da se udaljim sa duhovnog puta, da bih naučio tu važnu lekciju."

Ali ste nakon nekoliko godina ponovo počeli da osećate nemir?

"Da i potražio sam nove puteve za razvoj: tri godine sam proveo u jednoj budističkoj grupi nastojeći da ta učenja živim umesto da o njima čitam, što sam do tada činio. To mi je donelo lakoću, brzinu, dinamičnost, nevezivanje, učio sam da živim sva iskustva koja mi dan donese, a da sva prihvatam kao slikanje na vodi. Uradi najbolje što možeš i ne vezuj se za rezultat, sve dalje prepusti Univerzumu. Nakon toga više nisam tražio odgovore nego načine da primenim ono što sam saznao, naučio.

PageBreak

Trenutak istinske sreće

Zainteresovale su me tehnike duhovnog lečenja sebe i drugih, završio sam tri nivoa reikija, sistema holističkog lečenja koji se zasniva na isceljujućoj kosmičkoj energiji. Naredni korak su bile studije homeopatije u Udruženju Simillimum, završio sam tri godine škole, čekaju me još dve specijalizacije. Jedan od najvažnijih uvida koje sam dobio kroz homeopatiju je saznanje da nijedna materija nije mrtva, da svaki elemenat nosi u sebi svest.

Da homeopatski lek zapravo koristi vibracije organskih materija iz prirode: biljnih, životinjskih i mineralnih od kojih svaki nosi stanje svesti i da je ono u kome se čovek nalazi takođe deo procesa ozdravljenja. Homeopatiju sam doživeo kao kraljevsku nauku."

Kad pažnju sa onoga kako smo odeveni i kakav auto vozimo, pomerimo na pitanja ko smo, čemu težimo, zašto živimo otvara se ogromno prostranstvo unutar našeg bića koje je jedini realni izvor sreće - šta je za Vas sreća?

"Ima jedna divna zen priča: tigar juri čoveka i sustiže ga na ivici provalije. Čovek pada, uhvati se za jednu granu, ali ne može nazad, gore ga čeka tigar. Grana puca, ali u poslednjem trenutku on vidi jagodu koja je sazrela na žbunu, ubere je i pojede. To je sreća. Život po ljubavi je počeo da me širi kao osobu. U svakodnevnom životu stalno smo na raskrsnicama i stalno biramo, za razrešenje iste situacije uvek ima nekoliko postupaka koje možemo da izaberemo, ali je samo jedan pravi, samo jedan po ljubavi i za dobro druge ili drugih osoba. Kada sam to shvatio, počeo sam da razvijam unutrašnju budnost, poštenje prema sopstvenim motivima, stalno se pitajući šta ja zaista želim onim što delam. Da li dobijam samopotvrđivanje u glumi, muško-ženskim i drugim odnosima s ljudima...

Ili je to istinski princip harmonije i pokušaj da zajedno s drugima dođem do onoga što zovemo ljubavlju, dobrotom, svetlošću, blagošću, istinom, pravdom... Nemoguće je ostvariti trajnu sreću, nikada nećemo imati sve što želimo, niti će nam se svi snovi ostvariti, a ne možemo ni izbeći propadanje nečega što smo gradili. Trenuci kad osetim da sam usklađen sa okolinom i sa Bogom, trenuci su istinske sreće."

Svest o tome da naš život nije generalna proba tera mnoge ljude u besomučnu potragu za iskustvima; šta vam je najvažnije da osetite i doživite u ograničenom vremenu ljudskog postojanja?

"Više ne živim život, nego dan, trenutak. Priželjkujem, ali ne očekujem da se lepe stvari ponove. Ne vezujem se, ne zavisim od njih, niti se plašim teških stvari jer shvatam da je doživljaj sreće i nesreće samo stanje našeg uma, ono kako mi doživljavamo stvari. Duboke podsvesne stvari koje u meni postoje kao odjeci onoga što sam doživeo ne mogu da negiram, mehanizmi reagovanja na njih postoje, ali više nisu tako jaki. Sada prema većini događaja mogu da napravim distancu i da ih sagledam kao neutralne. Sva iskustva šire moju svest do sposobnosti kreativne empatije, ljubavi, i izmirenja sa Univerzumom. Cilj svakoga od nas bi trebalo da bude da se toliko proširimo da možemo da primimo svet u sebe: druge ljude, svest biljaka, životinja, zvezda i dođemo do mirne životne mudrosti. Da na kraju možemo da kažemo da smo proživeli bogat život pun iskustava svake vrste koja su obogatila i nas i druge sa kojima se naš život prepliće. Kada me ne bude više, ništa osim svoje duše i njenih iskustava neću poneti."

Slobodan Beštić će na predstojećem festivalu "LOVE&SPIRIT", 30. novembra i 1. decembra 2013. godine održati predavanje "Gnoistici i kontemplativna molitva" i radionicu "Svet grčkih bogova". Više informacija na www.love-and-spirit.com.