Svoju prvu veliku glumačku nagradu za ulogu u predstavi "Život je san", Nebojša Dugalić je dobio malo nakon završenih studija. Saslušao je govore koji su obrazlagali nagradu, a kada su se reflektori ugasili, noćnim autobusom se vratio u Studentski grad u kome je živeo kao ilegalac. Domar ga te noći nije pustio da uđe jer nije imao domsku iskaznicu, pa je dobitnik Godišnje nagrade "Mladi prvak" Narodnog pozorišta u Beogradu proveo noć na klupi.

Danas je on jedan od najtalentovanijih naših glumaca srednje generacije, dobitnik brojnih nagrada (dve Sterijine, između ostalih), koji gotovo svake večeri igra na različitim scenama Srbije "plivajući" superiorno skoro u svim žanrovima svoje profesije. Igrao je u desetak filmova i četiri TV serije. Režirao je u pozorištima Vranja, Banja Luke i Kraljeva. Jedan je od osnivača "Radionice integracije", pozorišta u kome glume slepe i slabovide osobe. Profesor je glume na Akademiji umetnosti u Beogradu. Sa suprugom Draganom, takođe glumicom, roditelj je petoro mališana, tri dečaka i dve devojčice - najstarijoj Jani je 12, Vidanu 11, Bogdanu 10, Kalinu tri i po godine, a Ilini 18 meseci.

Odgovoran i prema svom daru, porodici, profesuri nastoji da stigne sve to što mora i rado citira Ničeovu rečenicu "Zavolite nužnost", verujući da nije spoljne prinude čovek se verovatno ne bi odvažio na mnoga velika dela. Kad zna da nešto mora, napravi raspored i kreće u akciju stizanja.

"Umesto da vreme izjalovi nekim zaludnim bavljenjima i tumaranjima, čovek može da ga utroši na ozbiljan rad na sebi, u okviru svoje sfere interesovanja", kaže Nebojša. Da nema tog stepena opterećenja, čovek ne bi spoznao šta stvarno može, to zna tek kad iskusi moranja koja ga teraju da bude sabraniji jer u određenom vremenu mora da uradi mnogo stvari i trudi se da u njima bude prisutan najboljom svojom snagom.

PageBreak

Ljubav prema izazovima

Volim izazove, sve ono što me proziva da prevaziđem svoju meru i mogućnosti. Dešavalo se da radim tri predstave paralelno, profesuru, da me uveče čekaju predstave, često i gostovanja... Nekim čudom sam sve to uklapao. Od jutra u našoj kući kreće zbrinjavanje dece, oblačenje, hranjenje, spremanje za školu... Ceo dan je prepun obaveza, a onda dođe noć tokom koje spavamo sa prekidima, jer nas uvek neko dete probudi..."

Nebojša je rođen u Kraljevu, otac mu je bio vozač kamiona pa je sa njim za vreme letnjih raspusta proputovao celu bivšu Jugoslaviju. Majka mu je bila krojačica, radila je u fabrici konfekcije "Budućnost", ali je šila i kod kuće, pa Nebojša i danas u sećanju nosi miris mašinskog ulja kojim je podmazivana stalno zaposlena singerica. Činjenica da je odrastao uz šnitove "Burde" i "Neue mode" i to što je u to vreme naučio mnogo termina vezanih za taj zanat pomoglo mu je kasnije, kada je za neke predstave radio kostime - krojačice su se zgranjavale kad im je spominjao: ukrajanja, paspule, ranglan rukave, ušitke, karnere, nabore...

"Vrlo živo pamtim mnoge slike iz detinjstva, načine na koje sam reagovao na događaje. Najvažniji u svojim uticajima i na moj karakter i put bili su naravno moji vredni roditelji, ali sam imao sreću da imam komšiju Dragana, nekonvencionalnu osobu koja je volela da bude slobodna od državnog zaposlenja. Živeo je snalazeći se, radeći svakojake poslove kojima je zarađivao za život, a time je sebi kupovao slobodu da može da slika, čita, svira, da se bavi onim što stvarno voli. Umetnost je voleo na način koji je meni bio blizak, druženje sa njim bilo je izvorište smisla za moje biće, od njega sam, između ostalog, naučio da slikam i da sviram gitaru. Njegova posebnost, bunt protiv svega uobičajenog u društvenom poretku za mene su bili inspirativni, ono na šta se često oslonim kada na nešto ne želim da pristanem. Kasnije, sazrevajući, čovek produbljuje ono što je začeto u njemu kao nadahnuće. Trudio sam se da prepoznam šta je u mnoštvu utisaka koje sam poneo iz detinjstva moje - autentično. Šta se prima na tlo moje duše i mog senzibiliteta. Vremenom se to iskristalisalo u ono što danas jesam.

Na Akademiju je konkurisao sa 17 godina i dok nije počeo da igra velike uloge živeo je u Studentskom gradu. Ceo dan je provodio na fakultetu trudeći se da stekne što raznorodnija znanja, zbog svesti o odnosu prema celini. U predstavama koje je kasnije režirao bio je i dramaturg i scenograf i kostimograf, pisac muzike, a naučio je i veštine šminkanja. Nekoliko godina je svakog vikenda išao kući u Kraljevo jer je vreme izvan velikog grada osećao kao samerenije prirodnom ritmu čoveka. Mesta za noćni izlazak u Beogradu nisu mu bila bliski prostori: samo jednom je ušao u diskoteku i to zato što je morao nekoga da pokupi i odvede kući.

Šta su najvažnije stvari koje ste u životu uradili?

"Oduvek sam se trudio da budem oprezan prema takvim procenama, zato što mislim da o kvalitetu naših koraka može da sudi tek naš poslednji trenutak. O tome šta smo i kako uradili u životu znaćemo tek u trenutku samog odlaska. Čovek mnogo toga učini po slutnji, veri šta će to doneti, a pitanje je koliko su naše procene dobre, tačne i plodonosne. Jedino nedovodivo u pitanje je iskustvo roditeljstva. To je najlepše i najveće od svega što čovek čini, sve ostalo je igra prolaznosti i taštine. Da se iz vas rodi ličnost koja je u vremenu prolazna, a u večnosti neprolazna i neponovljiva jedno je od najblistavijih čuda postojanja."

Uspeva li vam da uz sve što radite imate sluha za jedinstvenost dečjih ličnosti, kako nalazite vremena, strpljenja za veliku ulogu formiranja petoro ljudi?

"Ljubav je odgovor na svako pitanje i svaku teškoću. Ako se ulažemo da produbimo bliskost sa bližnjima, svi odgovori dođu sami. Naravno, nije čovek uvek podjednako jak, spreman, ni sposoban za takva davanja, ali je najvažnije da ne odustane od te namere. Nijedna greška nije neispravljiva ako je namera zasnovana na potrebi da se izgradi nova i dublja ljubav, samo treba osluškivati nijanse nečije posebnosti i neponovljivosti. Jesam pristalica toga da iz mladog, još nezrelog bića treba da se projavi sve ono što ono nosi, ali ne i da se sve može i sme.

PageBreak

Nije moguća trajna sreća

Po prirodi stvari ni agresivni impuls sam po sebi nije zlo jer je deo ljudske prirode, ali je pitanje šta ćemo sa njim učiniti. Ako nemamo odnos prema drugome pojaviće se kao poništenje drugoga. Svaki trenutak od nas traži različitu odgovornost, a tu je i prostor naše kreativnosti: mora se biti i dovoljno strog i dovoljno popustljiv i dovoljno nežan i spontan, zato što je u prirodi dece da imaju stihijske buntove. Oni se svakog dana menjaju i čovek nečim novim mora da stane pred njih, da odgovori na neki novi način. Važno je samo da uvek znaju da su voljena."

Šta je najbitnije u čovekovom traganju za srećom, kao stanjem trajne ispunjenosti?

"Sreća kao trajno stanje nije ni moguće, nije ni dobro, niti najvažnije, nego borba za ispunjenje, namera da se celim bićem čovek oseti celovit. On može da bude srećan i zbog dobitka na lutriji, ali istinski - jedino ako u svojoj dubini oseća smislenost postojanja. Sve drugo je promašeno traganje za tim pojmom. Jedino što mene može da učini srećnim je događaj odjeka u drugom biću. Nemamo drugu potvrdu da smo živi ako ne odjeknemo u nekom. Čak je i Niče govorio o davanju kao jedinom pravom dobitku, darivanju kao jedinom načinu da se ono što imamo ne izgubi. Kada pokušavam da izmerim radosti, nijedna mi nije uporediva sa radošću rada sa drugima, kada ste sabrani oko istog i kada vam čitava bića trepere nad istim i sa istim unosom i ulogom stojite oko nekog stvaranja. Jedini kriterijum istine je događaj ljubavi, a svaki ima jedinstvenu strukturu. Niko se ne voli na isti način. Ljubav je moguća samo ako postoji obostrana celovitost u susretanju. Desi li se bilo kakav uzmak u tom ulaganju to okrnjuje punoću događaja ljubavi."

Stati ceo pred nekog celog, jedan je od najtežih poslova uopšte...?

"Kada kažemo da bismo voleli da nas ljudi prihvate onakve kakvi smo, šta mi pri tom mislimo o sebi da jesmo? I dalje - da li je za voljenje sve to što mislim da jesam? Ili bi trebalo da zahtevam od sebe da ono što u meni nije ulog za ljubav menjam, da to pokušam da stavim van odnosa, da ga sklonim kao višak? Sve dok se čovek ne odvaži na neki ozbiljan korak, ne može ni da spozna svoje mogućnosti. Strah po mom mišljenju dolazi od nemanja ljubavi. Kad je nemamo onda se plašimo, a kada volimo - tad nam je sve moguće. Problem je kada ono što je najbolje u čoveku ne nailazi na odjek kod drugoga onako kako bi on hteo. Odgovornost ljubavi je da naučimo da volimo ono što je najbolje u drugome i da umemo tome da se radujemo kao nečemu svom. Bog nas prihvata takve kakvi smo, ali je do nas da li ćemo to da usvojimo ili nećemo. Na ljubav možemo da gledamo kao na mogućnost beskrajne lične gradnje, koja pre svega podrazumeva zahtev da se uzraste do drugoga, da se do njega dospe tako što ćemo umeti da ga čujemo, prepoznamo ono što je u njemu važno i vredno."

U težnji za srećom ljudi često čine stvari nedostojne čoveka?

"Kafka je rekao: Srećni ljudi su opasni... I zaista u tom osećanju čovek postaje slep, zaboravi da postoji patnja drugih. Naravno, treba da težimo sreći, ona je deo našeg opstanka, daje nam osećaj samodovoljnosti i ispunjenosti. Međutim, uvek sam se pitao na čemu je ona oslonjena, šta je u stvari moja sreća. Nastojim da ona bude u razmeni sa drugim bićem, između dvoje ili nekoliko ljudi kao zajedničko nadahnuće - samo tada sam miran jer znam da ne dolazi iz sebičnih motiva. Sve dok čovek čuva živi osećaj veze sa drugim - poseduje način da se preživi tuga koja je deo života. Bez obzira na to šta se dogodi, to će biti čuvar njegovog opstanka i osećanja smisla. I kada neko naš ode sa ovog sveta naša ljubav ga čini živim i prisutnim. Onoliko koliko snage smognemo za to - toliko smo i sami živi i sve oko nas i naši bližnji i ceo kosmos."

Zašto nam je kultura potrebna?

"Nisam pristalica stava da nam je svaka kultura potrebna, ali mislim da ona u svojim najboljim izdancima predstavlja najkvalitetniju artikulaciju duha pojedinca, grupe ili naroda. Ona čuva zdravo tkivo društva, njegovu ljudskost i ako je ne negujete, onda je u društvu sve moguće. Kada narod otupi za razlikovanje šta je dobro, a šta nije, tada će sve što mu ponudite prihvatiti za vrednost i istinu. Kultura ima smisla kada nas proziva da se sa njom odmeravamo, da prema njoj uzrastamo. Ako služi samo tome da bi zagolicala naše estetske prohteve ili duševne potrebe, onda nema smisla. Čovek nije prirodno kulturno biće, nego po svom naporu, po trudu da bude kulturan, da primi neko nasleđe koje ga gradi i na kome uzrasta i eventualno daje neke nove plodove. Ona se danas u velikoj meri bazira na ludom entuzijazmu stvaralaca koji imaju potrebu da se izraze, jer su takvi stvoreni. Vera u to da će neke oči, neke uši, neko srce dotaći naš trud u ostavljanju tragova, jedino je na čemu opstaje kultura u ovom vremenu."

Živimo u svetu preteranog rada, koji funkcioniše kao žrvanj, a nezadovoljstvo predstavlja dominantno osećanje - kako da se čovek snađe?

"Čini mi se da je oduvek bilo tako, u čitavoj istoriji čovečanstva globalni ekonomski i politički koncepti ciljali su na to da se pronađe novi jezik ropstva. Sva društvena uređenja koja su prohujala kroz vreme samo su različita lica ropstva, a u svakom periodu se savremenicima tog doba ono činilo najgorim, pa i nama naše izgleda tako. Istina je da su ovi novi oblici čiji smo mi akteri toliko iznijansirani, ne uvek lako prepoznatljivi, da to često biva zastrašujuće.

Da svi moramo biti pod jednim konceptom, jednom idejom, to je svojevrsno, novo nasilje u skladu s novim vremenom i ubrzanjem. Nije u prirodi čoveka da prati tako brze promene, ona ga prevazilaze koliko god da je vešt, a imam utisak da i njihovi kreatori ne mogu da ih prate i da će se oni sami urušiti jer su postavljeni na neprirodnim osnovama. Sve što nam ostaje je mogućnost voljenja i davanja, zadatak nam je da to sačuvamo u bilo kom vremenu i okolnostima. To je naravno teško kad je čovek opterećen strahom od gubitka posla i brigom da li će moći da prehrani decu. Proći će i ovo društveno uređenje i naš život na kraju, a ono što jedino pretrajava je ono koliko smo voleli."