Ljubav, kao esencija našeg života, podstiče nas da rastemo, razvijamo se, sačuvamo svoju pravu prirodu, a opet postanemo bolja verzija sebe. Ali, nažalost, ponekad završimo u odnosima koji nam ne daju prostora za rast. Zaslepljeni strastima, pojačanim emocijama, nismo osvestili da možemo bolje, da zaslužujemo zrelu i stabilnu ljubav.

Poznati mistik Ošo ističe da je često glavni problem u ljubavi postati zreo. Kada radimo na ličnom razvoju, zrelosti, tada ćete naći zrelog partnera; onda vas nezreli ljudi uopšte neće ni privlačiti. Ako ste psihički, duhovno zrela osoba, nećete se zaljubiti u nekoga ko je emotivnonedostupan i nezreo. Ovo se ne dešava.

Zrela osoba ima dovoljno integriteta da bude sama. A kada zrela osoba daje ljubav, daje je bez ikakvih tajnih niti vezanih za to, bez ikakvih igrica – ona samo daje. Kada zrela osoba daje ljubav, ona ne očekuje zauzvrat, ne uslovljava, ona voli beskrajno i bezuslovno.

A kada se dvoje zrelih ljudi zavole, dogodi se jedan od najvećih životnih paradoksa, jedan od najlepših fenomena: zajedno su, ali u isto vreme neizmerno sami. Oni su zajedno u tolikoj meri da su skoro jedno, ali njihovo jedinstvo ne uništava individualnost – zapravo, povećava je, postaju individualniji.

Dvoje zrelih zaljubljenih ljudi pomažu jedno drugom da postanu slobodniji. Ovde nema takmičenja, pokušaja da pokorite drugoga, u zreloj ljubavi vlada apsolutna sloboda. Pokornost je vrsta mržnje, ljutnje, neprijateljstva. Kako uopšte možete razmišljati o tome da potčinite osobu koju volite?

Želeli biste da vidite ovu osobu potpuno slobodnu, nezavisnu; želite da ona bude prirodna, svoja, potpuno slobodna. Zato to nazivam velikim paradoksom: toliko su zajedno da se skoro stapaju u jedno, ali ipak u ovom jedinstvu ostaju pojedinci.

Njihove ličnosti se ne mešaju - one se intenziviraju. Drugi ih obogaćuje u smislu slobode. To je ta zrela ljubav iz koje se razvijamo iz korena, od pupoljka do najlepšeg cveta. Samo takva ljubav nas čini sklonim potpunom razvoju.

Izvor: Sensa