Zakasnio je na razgovor zakazan u njegovom restoranu „Zaplet“, ali mu je sve bilo oprošteno kada je otklonio sumnju da se uspavao, jer je u restoran utrčao noseći kese pune šargarepe, luka, celera, salate... od kojih će tog dana kreirati nešto ukusno, intrigantno i zabavno. Na radost svoju i svojih gostiju.

„Bio sam na pijaci s moja dva debela kuvara“, priča Vladimir Melentijević usisavajući vas u ono što govori, „i našli smo neki jadni, sitni luk od dvadeset dinara, ali znam da je odličan. Kupili smo pet kilograma i sada ćemo da pravimo supersos. Stavićemo ga u rernu i kuvaćemo ga dugo, ubićemo ga od kuvanja, zalivaćemo ga vinom i nekim drugim stvarima dok ne postane kao džem... Ne znam šta će da ispadne, ali znam da će biti ijaaaaao!“

O čemu god da priča, govori urbanim a svojim jezikom. Pridev dobar ima u njegovom jeziku i četvrti stepen poređenja: dobar, bolji, najbolji, ijaaaao! Morate da mu verujete?

Govori „kafana“ umesto „restoran“ zato što je u pojam kafane ugrađena i atmosfera. Kada je 1998. godine diplomirao „kotlove“ na Mašinskom fakultetu u Beogradu, Vlada je „već duboko bio u kafani“ jer je njegov otac Novak Melentijević bio vlasnik poznatog restorana s nacionalnom kuhinjom „Hajduk“, a pre toga, između ostalog, bio i u ekipi Titovih kuvara. „Pripremao je jela na svim mestima koja vam padnu na pamet: u vozu, na brodu, na livadi, u šumi...“

Vlada je zaključio da mora da poboljša „pakovanje“ tog restorana, pa je nekoliko godina intervenisao po njemu četkama i bojama, unosio novo posuđe, ali ga u kuhinju otac nije puštao, osim kao posmatrača. A godinama pre toga on je u sopstvenoj kuhinji počeo da istražuje ukuse, mirise i kombinacije praveći novu alhemiju rižota, gulaša i slatkiša... I želeo je svoj restoran koji će biti njegova kreacija i njegov otisak. Pronašao je na Vračaru „20. oktobar“, kafanu „na umoru“, i nakon brojnih napora i komplikacija koje se u Srbiji podrazumevaju, taj prostor postao je njegov, rekonstruisao ga je i otvorio početkom 2004. godine.PageBreak

Alhemija ukusa i mirisa
Adria Media Serbia alhemija_ukusa_i_mirisa_2

Kafana s malo arta

„Hteo sam da napravim srpsku kafanu za 21. vek, mesto u kome volim da boravim, s muzikom koju volim da slušam. Želeo sam da prostor bude sveden, bez ijedne slike, i tek kasnije sam dodao nešto malo arta. ’Zaplet’ je kreativni kompromis: osnova je nacionalna kuhinja, sve ostalo je džeziranje. Otuda i ovakav logo: polovina je na ćirilici (tata), a druga polovina na latinici (ja). Bio sam polaskan kada sam čuo da gosti ovo mesto zovu Klubom književnika 21. veka.“

Ponosan je što su ga vaspitali da bude normalan, a uspešnim ga, možda više od svega, čini strast s kojom radi sve što dodirne. Srčan je, opušten, slobodnog duha kao radoznao i pametan dečak, ali i uporan i vredan kao odrastao i odgovoran muškarac.

„Stvarno mislim da je u ovom svetu veliki uspeh biti – normalan. Da mi ne treba ono što nije moje, što nisam zaradio. Da ne vozim ono u šta nemam para da sipam benzin. Ne znam kako im je uspelo da me naprave normalnim jer su mnogo radili i nastavljali i kada dođu kući. Išli smo na more tako što je on kuvao u nekom restoranu, a mi se provodili. Upoznao sam ga kad mi je bilo 18 godina, kad smo počeli da radimo zajedno, jer čoveka nikad nije bilo kod kuće. Ovo je užasno stresan i komplikovan posao: u kuhinji je vruće i opasno jer peče i ima puno oštrih predmeta, a sve mora da bude brzo. I stalno balansirate između nekoliko ekipa: dobavljača, osoblja i gostiju. Taj žongleraj... to je ludilo.

Osećam se uspešnim kad konstatujem da je restoran bio dupke pun, da imam da ponudim neko super i ne mnogo skupo vino ili rakiju, da smo kreirali neko novo jelo koje je pun pogodak i dođe neko ko je medijum za to... jaaaaao! To je čisto zavođenje. Sinoć je bilo, tako, šest stolova s ljudima koje smo potpuno raspametili.“

Svakog jutra ustaje u pola sedam s idejom o tome kako da se za taj dan dizajnira: nekad u rupicu na reveru sakoa stavi ružu, ili maramicu u džepić, ili obuče donji deo trenerke i neki „blesavi“ sako, košulju i kravatu. Da uveseli i sebe i druge. Nije to ozbiljna ekscentričnost, samo mala koketerija.

„Prvo lice koje vidim svakog jutra jeste lice moje šestogodišnje ćerke Lene. Ako nije spavala kod mene, kod mame je, dve ulice dalje. Odem tamo, i dok ne krene u obdanište, nas dvoje imamo svoja dva jutarnja sata. Lena je moj najveći životni uspeh. Zato što je dobro i lepo vaspitano dete, što je slobodna i otvorena, što je šarmantna, vrcavela, što ima nešto od putopisnog novinara, što sam ja želeo da budem kad porastem, što zna šta hoće i što – voli da jede! U njoj vidim ono što i sam jesam. Svaka njena slabost je moja, a svaka moja moć je i njena moć.

Odslikavamo se u svojoj deci. Prija mi ono što ona jeste i nadam se da ću imati dovoljno snage i energije da joj u ovom groznom okruženju stvorim takvu atmosferu koja će joj omogućiti da ima životnu radost kakvu ja imam. Nisu svi ljudi koji žive živi, a svi ćemo na kraju spavati na nekom groblju, bez obzira na to koliko para imali. Sve se, u stvari, meri ovde i sada. Zato, kupi, skoči, padni, oseti, poleti, poljubi, uhvati... učini to sada, odmah! Tu je ključ svega. To je ’ijaaaaao’ i ja za to živim.“