„Ovo mi je četvrto vanredno stanje“, piše mi Visoki Dača na Vacapu. Pita me i kako sam. „Još vanzemaljci da dođu i obrnuo sam krug, ali da među njima ne bude Mile Marsovac koji valja parfeme, njega već poznajem“, nastavlja i ne stavlja smajlije. Počeo je najduži policijski čas dosad, Uskrs je pred vratima. Devojke su ofarbale jaja, fotografišu ih i kače na Instagram. Muškraci čekaju tucanje.

„Čekaj, ovo sad je jedno, ubistvo Đinđića drugo, bombradovanje ’99 treće i… Koje je četvrto vanredno stanje?“, pitam ga. „Kad je Sloba izveo tenkove na ulicu, devetog marta ’91. Zajedno sa Borislavom Jovićem i Blagojem Adžićem. Koje su to glave…“, odgovara. Tačno, redovno smetnem s uma da je Dača fino stariji od mene. Uvek sam se družio sa starijima. „Ti si se stariji rodio, jarčino“, devojka ume da mi kaže.

Devetog marta ’91 se ne sećam, bio sam mali, bombardovanja ’99 se jako dobro sećam, premda sam i tad bio mali. Pamtim podrum, sklonište i aktere. Promukli glas Željka Kanistera, pasioniranog pijanca, jasno se sećam i njegovog pajtaša, razrokog molera Ljube Malera. U glavi mi je ribolovački šeširić bež boje, koji Racke natuče na glavu, oprezno kao da vezuje kravatu, čak uzdahne pre toga. Družio se sa Šonetom, nasrtljivim i izafektiranim mladićem, rekao bih sad. Imali su akciju da se takmiče ko će brže da smota džoint idući od Delijske česme u Knez Mihajlovoj do semafora ispred Kališa. Zamislite Beograd, pust i tih, baš kao što je i sad, u kom adolescenti u glavnoj gradskoj ulici, u pešačkoj zoni motaju džoint, usred bela dana.

Priče su se, imam utisak da je to baš bilo jednostavno, dešavale, nije bilo interneta. Ljudi su postojali, nije bilo mreža. Nostalgija je referenca iz popularne kulture, definitivno. Ali ovde hoću da kažem nešto drugo, bez da budem nostalgičan: humor se zasniva na ličnim pričama, a muški svet raste i razvija se neposredno. Ako je drugar puniji mastima – on je Debeli, ako je drugar puniji lovom – on je Bogati, ako ima veliki nos kao ja – on je Špicanlga, kada ne ume da šutne loptu – Bangavi je, kada se previše brine o svom izgledu – Princeza je… To smo učili od Gage Nikolića i ekipe. To je zdravo, to je muški, bilo stanje redovno ili vanredno.

Visoki nastavlja da zbija šale. Pitamo se, doslovce se pitamo u Vacap prepiski, kako ovo vanredno stanje podnose Paja Februar, ortak kome je jedna noga kraća i Deki Barjaktar, burazer za kog se govori da ima veliku alatku među nogama a niskog je rasta. Da li Kiza Nindža trenira u školskom dvorištu trčeći uza zid, ne šalim se, a Barkli nabada basketaru uvis? „Kako ti je kum“, pitam Visokog. „Zeza se u Parizu“, kaže.

Pariz sam posetio krajem prošle godine, zbog evropske premijere TV serije „Rat svetova“. Drama je bazirana na priči iz istoimenog romana viktorijanskog pisca Herberta Džordža Velsa, gde se jasno podvlači da čovek treba da sačuva čovečnost i čovečanstvo. Od nas zavisi. Priča se o tome kako su tehnološki napredni Marsovci stigli na Zemlju i rušilačkom energijom razorili Pariz i London. Tada sve prestaje da radi. Običan čovek odjednom biva u neobičnoj situaciji, paranormalnoj. Prinuđen je da se okrene bazičnom, zajedništvu i čistim emocijama.

To nam se praktično dešava danas, predvideli su, bukvalno. Čovek je čoveku vanzemaljac, a Mile Marsovac je čoveku drug. Privodim kraju dopisivanje s Visokim. Počinju da mi stižu poruke na poslovnoj grupi, takođe na Vacapu. U njoj su kolege i saradnici. Tu debeli nije Debeli, nosati nije Špicangla. Tu je sve napredno kao da su Marsovci u priči. „Buljim u Skadarliju, a komšija, ganci moj dobri, ispod mene, izašao na terasu, pustio Radio Karolinu i peva: aj biliv aj ken flaj“, šalje Dača poslednju poruku. Vraćam smajli. Hristos vaskrse!

Izvor: Mens Health