Svake subote, ljubitelji istorije imaju priliku da uz ratluk i gutljaj turske kafe iz fildžana, poslušaju životnu priču kneginje Ljubice, žene čuvenog kneza Miloša. Pripovedanje se odvija u autentičnom enterijeru kuće sazidane u prvoj polovini 19. veka - prelepom konaku Konaku kneginje Ljubice u Beogradu. Viša kustoskinja Muzeja, Nataša Popovska, oblači za tu priliku starinsku haljinu, libade i bajader, i tako kostimirana kao slavna srpska vladarka, počinje s izvođenjem njene autorske monodrame "Na kafi kod kneginje Ljubice".

Odmerenim hodom, uz šuštanje svilene haljine, odlazi do divanhane, centralnog dela konaka, u kojem su nekada primani ugledni gosti. Seda na stolicu i počinje da kazuje svoju životnu priču. Svaka reč nosi slušaoca sve dalje, do u sam početak 19. veka. U to vreme, kada je krenulo konačno oslobađanje Srbije od turske vlasti, knez Miloš je odigrao ključnu ulogu, kao centralna politička ličnost. Istorija govori o njemu kao o oslobodiocu, lukavom diplomati, ali i čoveku preke naravi. U slučaju kneza Miloša, istina je da se iza svakog značajnog muškarca nalazi značajna žena: kneginja Ljubica je, kako tvrdi Popovska, imala dosta udela u njegovom uspehu.

"Sagledavanje istorije kroz podvige vladara, velikih vojskovođa, dovelo je do toga da se danas malo zna o našim vladarkama i da su pomenute ženske linije najčešće zapostavljene. Pokušaj upoznavanja sa ličnostima tih žena i njihovim životima, za mene je bio itekako važan u potpunom sagledavanju događaja, uključujući povlačenje paralela prošlosti sa segmentima njihovog današnjeg poimanja. Žena je uvek ona koja vaspitava i čini potomstvo takvim kakvim jeste, a najčešće je u drugom planu, i čak kao veoma uvažavana za svoje vreme, neretko zaboravljena u istorijskim pregledima.

Kroz ovu priču upravo potenciram ulogu žene, njenu snagu da podnese sve nedaće, sačuva porodicu i vaspitava decu, od kojih će neka kasnije postati i vladari Srbije. Kneginja Ljubica nije imala sreću da joj sva deca prežive. Četvoro je umrlo u ranom detinjstvu, što je u ono vreme bilo uobičajeno usled slabe zdravstvene zaštite. Drugih četvoro dece doživelo je zrelost: dvoje muške, Milan i Mihailo, i ćerke Petrija i Savka. Nažalost, njena sudbina je bila da sahrani i jednog od njih, Milana, za kojeg je poznato da je samo 26 dana proveo kao vladar Srbije. Meni je ovde bilo važno da se vidi uticaj žena u istoriji, koje nisu samo bile žene vladara, već su i same menjale njen tok", objašnjava Popovska.

PageBreak

Jaka i istrajna

Kneginja Ljubica je bila žena starog kova, za koju su porodica i tradicija uvek bili na prvom mestu. U to vreme evropeizacije Beograda i Srbije, kada su mnoge dame odbacile tradicionalni gradski kostim i počele da nose evropski krojene haljine iz Pariza i Beča, kneginja Ljubica se protivila novoj modi.

Ona je bila tradicionalna i zalagala se za jednostavnost oblačenja žena. Nije nosila nakit, kao izraz tuge zbog tragedija koje su je zadesile, kako u roditeljskom, tako i u njenom domu. Nosila je samo burmu i sat sa tankim mletačkim lančićem. Nikad nije oblačila moderne haljine, ali je zato nosila kuburu sa pojasom, posebno tokom ustaničkih dana, kada je bila u oslobodilačkim borbama rame uz rame sa Milošem.

"Kažu da su njene dve glavne karakterne osobine bile ljubomora i hrabrost, koje su u nekim trenucima kod kneginje bile dovedene do krajnjih granica. Na primer, u toku bitke na Ljubiću za Čačak, nakon povlačenja srpskih ustanika, bodrila je junake, zaklevši jednog od njih, Marka Štitarca, da zakolje nju, ćerke i svekrvu, ako se ne vrate u boj, ne odbrane Čačak i primete da će one pasti u ruke Turcima. Bio je to težak trenutak, kada su se Miloš i ustanici povukli iz bitke, jer više nisu mogli da pružaju otpor Turcima.

Ta njena izjava dala je podsticaj muškarcima da se vrate u boj i bitka na Ljubiću je na kraju dobijena, što je dosta povećalo Milošev ugled. Ona je pokazala hrabrost i 1813. godine, kada je odbila da se povuče prema Crnoj Gori. To je bila prelomna godina, kada su mnogi srpski velikaši pobegli iz zemlje. Njena odluka je praktično predodredila Miloša da postane drugi vožd, jer je on ostao, kada su mnogi otišli iz Srbije, a među njima i Karađorđe", objašnjava Popovska.

Značajno je pomenuti da je Ljubica poticala iz ugledne porodice, dok Miloševa porodica, Teodorovići, nije bila naročito istaknuta. Miloš je zato slavu sticao uz polubrata, uglednog vojvodu Milana Obrenovića, čije je prezime kasnije preuzeo. U vreme kada je prvi put ugledao Ljubicu, dok je sa majkom belila platno na reci Dičini, Miloš je još bio siromah, "bez kape na glavi", kako ga je opisao polubrat Milan, pomalo se podsmevajući, nakon što je saznao za Miloševu naklonost prema Ljubici.

"Šta će beskućniku žena?", govorio je Milan, ali to ambicioznog Miloša nije poklebalo. Vremenom je, hrabrošću, uspeo da se istakne, pa je već posle početka Prvog srpskog ustanka, uspeo da isprosi Ljubicu za ženu, a kum mu je bio veliki Karađorđe. Brak Milošev i Ljubičin bio je ispunjen usponima i padovima, a na to su najviše uticala Miloševa neverstva, koja častoljubiva Ljubica nije mogla da podnese.

PageBreak

Kad glumi istoričarka umetnosti

"Miloš je imao mnogo vanbračnih veza, pa je Ljubica govorila kako bi, da je ubila sve njegove prijateljice, mogla pobiti toliko sveta. Iako impulsivna, Ljubica je bila duboko humana žena", kaže Popovska.

Iako je bila verna žena, tradicionalnih shvatanja, Ljubica se ipak na političkom planu usprotivila knezu Milošu, i tako sama menjala istoriju. Budući da s njim nije bila u normalnim supružničkim odnosima, Ljubica je na nagovor Ustavobranitelja pristupila opoziciji i na taj način postala politički protivnik svoga muža. To je za ženu u Srbiji onog vremena bilo veoma smelo. Nažalost, ona je bila iskorišćena, jer joj je bilo rečeno da će tim postupkom privući pažnju Miloša.

U stvari, taj njen potez doveo je do toga da Miloš bude primoran da napusti Srbiju 1839. godine, što je nju potpuno porazilo. U poslenjem trenutku, kada je shvatila šta je učinila, otrčala je kod ruskog konzula po pomoć, ali nije uspela u tome. Kada ga je ona ispraćala na obali Save, Miloš joj je rekao: Eto, Ljubice, ja idem sa Mihailom, a tebe ostavljam u sigurnim rukama, sa Milanom. Međutim, desilo se to da je njihov nejaki sin Milan posle 26 dana umro. Kasnije je na presto došao Mihailo, a zatim Aleksadar Karađorđević, pa je ubrzo i Ljubica morala da napusti Srbiju, kao nekad Miloš.

"I tu dolazimo do trenutka kada ona napušta Srbiju, doduše ne iz konaka Kneginje Ljubice kao u mojoj monodrami, nego iz Miloševog konaka na Topčideru. Ali, dala sam sebi tu umetničku slobodu da poslednje trenutke kneginje Ljubice smestim u njen konak", objašnjava Nataša Popovska.

Monodrama "Na kafi kod kneginje Ljubice" se izvodi već tri godine, a interesovanje za nju nikako ne jenjava. U međuvremenu, počele su i predstave na engleskom jeziku. Iako po profesiji nije glumica, već istoričarka umetnosti, Nataša Popovska sve zadivljuje besprekornim glumačkim umećem. Ona na pohvale odgovara sa skromnim osmehom, odajući osobu koja zna koliko vredi, ali ujedno nema ni ambicije da to drugima dokazuje.