Nasuprot Darvinovoj evoluciji i opstanku najsnažnijih, koji će savladavši sve oko sebe po cenu svog opstanka produžavati vrstu, živimo u uzbudljivom vremenu kada je nauka u procesu razbijanja starih mitova i pisanja novih fundamentalnih uverenja ljudske civilizacije. Uverenja da smo mi moćni kreatori sopstvenih života i sveta u kom živimo i da samo zajedništvom, ljubavlju i solidarnim udruživanjem možemo postići višu svest...

„Moraš ovo da čuješ, ovo je veoma važno!", raščupan, sa graškama znoja na čelu i uzneveren, ćelijski biolog dr Brus Lipton je ovim rečima presreo mladog studenta Medicinske škole na Karipskim ostrvima, nakon što je, kako sam kaže „daunloudovao" informaciju o tome šta zaista pokreće i daje život.

Tradicionalni biolog, koji je decenijama prenosio i držao se dogme da je pitanje Boga potpuno nevažno, da je život splet slučajnih okolnosti ili preciznije - da je nastao nasumičnim bacanjem genetičke kocke, na smaragdnom kapirskom ostrvu, izolovan od civilizacije u kojoj je tako dugo nesrećno živeo i daleko od striktnih univezitetskih pravila, postao je deista, verujući čovek koji je spoznao našu besmrtnost.

Brus Lipton je 18 godina radio na programu kloniranih matičnih ćelija koji je finansirala Vlada SAD, a 20 godina je zastupao dogmu da naše živote kontrolišu geni, koja se duboko usadila u umove studenata medicine svuda u svetu.

Međutim, na intuitivnom nivou dr Brus Lipton je osećao nedostatak ovog uverenja i uvek je gajio određene sumnje prema genetskom determinizmu. Život koji je vodio do revolucionarnog otkrića na Karipskim ostrvima je za njega lično, ali i za bologiju novog doba, bio ograničen uverenjima uz koja je odrastao, ali i uverenjima koje je stekao: da je predodređen da vodi neuspešan lični život.

Otkrićem da može promeniti karakter svog života jednostavno menjajući uverenja, da ne mora da bude žrtva svoje sudbine i predodređenosti genetike, već da može da bude njen stvaralac, za njega je otvorio sasvim nov put, i u nauci i u privatnom životu.

PageBreak

Evolucija nije priča o pukoj biološkoj borbi

Fascinacija životom ćelija za njega je počela još prvog dana u osnovnoj školi, kada se Brus kao dečak, neugledan i podroban za podsmehe popularnih učenika, susreo sa mikrosvetom ćelija pod lupom mikroskopa.

Ta dečačka snaga otkrića i želja za istraživanjem života, vodila je Brusa do karijere naučnika koji proučava karakter kloniranih ćelija čoveka u kulturi tkiva.

I uprkos dogmama sa kojima se suretao i izazovima naučničkog posla, nikada nije izgubio uverenje da životi ćelija koje je proučavao imaju smisao i svrhu.

Pedest godina pre nego što je Darvin objavio svoj koncept nasilne evolucije kao borbe za opstanak, Žan Batist Lamark je predstavio teoriju evolucije zasnovanu na konstruktivnoj saradnji među organizmima i njihovom prilagođavanju okolini koja se stalno menja.

U toj mirotvoračkoj ideji evolucije, pretpostavka Lamarka je bila da organizmi usvajaju adaptacije neophodne za opstanak i da ih prenose na potomke. Ali ta ideja da se usvojene osobine prenose dalje je dugo bila odbačena sve do danas, kada se njegove teorije ponovo razmatraju i proučavaju na osnovu otkrića ćelijskih biologa.

Tog ranog jutra na Karibima, dr Burs Lipton je shvatio, nakon godina proučavanja ćelija i mehanizama života, da su pobednici po Darvinovoj teoriji evolucije zapravo gubitnici jer smo svi mi jedno - i činimo Univerzum, a priča o evoluciji samim tim jeste priča o uspinjanju ka višoj svesti.

Proučavajući klonirane ćelije, naučnici su došli do svih saznanja - kako se ćelija deli, kako se razvija, ali je dr Brus Lipton shvatio da je ono što daje život i ličnost toj ćeliji zapravo - uticaj okoline. I da priča o evoluciji nije priča o pukoj biološkoj borbi za opstanak najjačeg, već priča o evoluciji svesti ćelije i širenju površine svesnosti.

Prvih tri milijardi godina planete Zemlje, jednoćelijski organizmi su bili jedini. Hiljade varijacija jednoćelijskih bakterija, algi, protozoa su se razvile, svaka sa svojim nivoom svesti. Nakon što su organizmi prenaselili svoj prostor i počeli da se međusobno sudaraju, a i usled promena u njihovoj okolini, tražili su efikasan odgovor na nove okolnosti.

Pritisak preživljavanja pod kojim su se našli doveo je do slavne ere u evoluciji, kada su se jednoćelijski organizmi udružili u altruističke višećelijske organizme. Kada su ćelije počele da se udružuju kako bi povećale svest, postajale su pametnije, udruživale su se sa drugim ćelijama i formirale višećelijske zajednice sa kojima su delile svesnost.

PageBreak

Od čega zavisi opstanak

Kada su oformile višećelijske organizme, počele su da se specijalizuju i da „dele zaduženja". Ta podela zaduženja, odnosno rada, evidentna je u tkivima i organima koji nose određene funkcije. Na primer, kod ćelije se respiracija vrši preko mitohondrija, a kod višećelijskih organizama, ekvivalent mitohondrijama jesu milijarde specijalizovanih ćelija koje formiraju pluća.

Evo još jednog primera: u ćeliji se kretanje vrši interakcijom citoplazmičnih proteina koji se zovu aktin i miozin. Kod višećelijskih organizama, zajednice specijalizovanih ćelija mišića obavljaju operaciju kretanja, svaka bogata velikim količinama proteina acitina i miozina. Pre samo 700 miliona godina, što je nedavno u odnosu na vremenski okvir nastanka ove planete, kada su pojedinačne ćelije shvatile prednost udruživanja u zajednice, nastale su zajednice koje sada prepoznajemo kao životinje i biljke, a kao kraj ovog evolutivnog procesa nastali su ljudi - na samom vrhu evolutivnog lanca.

Darvin nije bio u pravu - ako posmatramo ćelije i njihov život - opstanak ne zavisi od najsnažnijih, već od onih koji najviše vole i koji su spremni da se udruže i grade svetlu i srećnu budućnost.

I možda danas sebe posmatrate kao jedinku, ali svaki mikrobiolog će vam reći da ste vi zajednica otprilike 50 miliona jedinstvenih ćelija. Skoro sve ćelije koje čine naše telo su ameboliki individualni organizmi koji su evoluirali svoju kooperativnu strategiju kako bi preživeli. Da to pojednostavimo, ljudska bića su samo posledica „kolektivne svesti jednoćelijskih organizama".

I kao što je nacija odraz svojih građana, tako je naša ljudskost odraz osnovne prirode naših zajednica ćelija.

Trenutak koji je preokrenuo život ovom tradicionalnom biologu i ateisti, kako piše u svojoj knjizi „Biologija verovanja" (The Biology of Belief), dogodio se kada je revidirao istraživanja o mehanizmima kojim ćelija kontroliše svoju fiziologiju i ponašanje.

Proučavajući život i ponašanje ćelija, dr Brus Lipton je uvideo da ćeliju kontrolišu fizički i energetski uticaji okoline a ne geni. Geni su jednostavno samo molekularni nacrti koji se koriste u konstrukciji ćelije, tkiva i organa, ali je zapravo okolina ta koja služi kao preduzimač koji učitava i „upošljava" te genetske nacrte i posledično je odgovorna za karakter života ćelije.

Da mehanizme života pokreće upravo svesnost jedne ćelije o okolini u kojoj se nalazi - a ne genetika, bio je revolucionarni zaključak ovog naučnika, koji se u potpunosti kosio sa ustanovljenom dogmom da naše životu kontrolišu naši geni.

PageBreak

Uticaj stimulusa na ćelije

Uvid ovog naučnika u to kako uverenja, odnosno verovanja, kontrolišu biologiju temelji se na proučavanju kloniranih endotelnih ćelija, ćelija koje oblažu krvne sudove. Endotelne ćelije koje je gajio u kulturi pažljivo su posmatrale svoju okolinu i menjale ponašanje na osnovu informacije koje su dobijale iz nje.

Kada je donosio hranu, ćelije su gravitirale ka njoj sa ćelijskim ekvivalentom raširenih ruku. Kada je stvarao toksičnu okolinu, ćelije su primale preteći sitmulans iz okoline i pokušavale su da se zaštite od otrova. Kada je klonirao ljudske endotelne ćelije, ponašale su se baš kao i ljudi - bežeći od toksina, kao što i mi bežimo od opasnosti, i gravitirale su ka nutrijentima, baš kao što se mi radujemo obrocima.

Ovo kretanje ukazalo je na dva osnovna odgovora na stimulanse okoline - gravitiranje KA signalu koji je životno podržavajući, i udaljavanje OD signala koji je životno ugrožavajući.

Neki stimulansi iz okoline su neutralni i ne provociraju ni rast ni zaštitu.

Ako pojedinačne ćelije kontroliše njihova svesnost okoline, tako je i sa našim telima koja se sastoje od triliona ćelija. Baš kao i kod pojedinačne ćelije, karakter naših života nije određen genima već našim odgovorima na uticaje okoline, uključujći ishranu, stres i emocije koji mogu da utiču na ekspresiju naših gena i da ih čak i modifikuju, a da pri tom ne menjaju njihov osnovni genetički nacrt. A te modifikacije, kako su naučnici utvrdili, mogu da se prenose na sledeće generacije.

Biološko ponašanje i aktivnost gena su dinamički povezani sa informacijama iz okoline, koje se „daunlouduju" u ćelije. Ako uporedimo ćeliju i kompjuterski čip - nukleus je memorijska kartica, hard drajv koji sadrži DNK programe koji podstiču lučenje proteina. Podaci se učitavaju u nukleus preko receptora membrane, koji predstavljaju tastaturu. Receptori membrane okidaju efektor protein membrane, koji se ponaša kao CPU kod kompjutera i konvertuje informaciju iz okoline u jezik ponašanja u biologiji.

Funkcija ćelija je direktno povezana sa kretanjem proteina - njihovih pokretača. Pokreti generisani skupovima proteina obezbeđuju fiziološke funkcije koje daju život.

Dok su proteini gradivni materijal ćelije, komplementarni signali iz okoline su neophodni da bi se animirao njihov pokret. Površina između signala iz okoline i citoplazmičnih proteina koji stvaraju ponašanje jeste membrana ćelije.

Membrana dobija stimulans i počinje odgovarajuće procese neophodne za život. Nova shvatanja funkcionisanja Univerzuma dokazuju da na naše fizičko telo može da utiče nematerijalni um. Misli, energija uma, direktno utiču na to kako fizički mozak kontroliše fiziologiju tela.

PageBreak

Tajna života nije tajna uopšte

Energije misli aktiviraju ili inhibiraju proteine vitalne za funkcionisanje ćelija kroz mehaniku konstruktivnog ili destruktivnog upliva. A svaki funkcionalni protein u našem telu je fizičko-elektromagnetski komplementaran sa nečim u okolini. Samim tim što smo „mašine" napravljene od proteina, po definiciji smo napravljeni po slici okoline, a ta okolina je Univerzum, ili Bog.

„Kada sam potpuno postao svestan ove veze, shvatio sam da moj identitet, moje JA postoji bez obzira na to da li je moje telo ovde ili ne. Moj identitet je kompleksni potpis koji se sastoji od mnoštva informacija koje zajedno uključuju okolinu. Mi svi predstavljamo mali deo celine, deo Boga. Svi smo mi duh u materijalnom obliku", napisao je dr Brus Lipton.

Naše odgovore na stimulanse iz okoline zaista kontrolišu precepcije, ali nisu sve naše precepcije tačne. Naš mozak prima informacije iz okoline i usvaja ih kao svoje, čak i ako to nisu.

Na primer, strah roditelja od određenih životinja usvajamo kao naš strah, ili uverenje nastavnika da nismo podobni za neki predmet postaje naše uverenje koje nas tokom života blokira.

Međutim, vaša percepcija kontroliše vašu biologiju, vaša uverenja kontrolišu vašu biologiju. Mi imamo kapacitet da svesno procenjujemo naše odgovore na stimulanse iz okoline i da promenimo stare obrasce reagovanja u bilo kom trenutku - kada se pozabavimo podsvesnim umom.

Naravno, tajna života nije tajna uopšte. Učitelji poput Bude ili Isusa nam to govore milenijumima. Nauka sada samo ukazuje na neke pravce - posebno da naše živote ne kontrolišu geni sa kojima smo se rodili kako smo učeni, već naša uverenja koja razvijamo, naša svest koja evoluira i pozitivne misli koje su obavezne za srećan i zdrav život.

Uz pomoć ovih modela ćelijskih zajednica, dr Brus Lipton je došao do zaključka da mi nismo žrtve svojih gena, već gospodari svoje sudbine, sposobni da kreiramo život ispunjavajući ga mirom, srećom i ljubavlju. Ali, da bi to dokazao drugima, Brus Lipton je morao najpre da napravi radikalnu promenu u svom životu i da reporogramira uverenja kako ne zaslužuje ispunjen privatni život.

Nakon mučnog razvoda, psihičkih lomova i raskidanja vezanosti za važne univerzitete u Americi, Brus se našao u avionu za Karipska ostrva, spreman da počne novi ciklus života...

„Vaša uverenja su kao filteri na kameri, menjajući to kako vidite svet", kaže dr Lipton. „A vaša biologija se prilagođava tim uverenjima. Kada zaista spoznamo i osvestimo sopstvena uverenja i njihovu moć, imamo ključ za slobodu".

Pošto ne možemo da promenimo kodove genetskih nacrta sa kojima smo se rodili, možemo da menjamo našu svest koja utiče na ekspresiju tih gena i stvara našu materijalnu biološku stvarnost.

Ljudi su tokom evolucije razvili posebnu regiju u mozgu vezanu za planiranje, razmišljanje i donošenje odluka pod nazivom prefrontalni korteks i on je direktno zadužen za samosvest.

To je najskorije evoluiran organ koji je vezan za naše emocije i ponašanje i veoma je važan jer nam omogućava da posmatramo prošlost našeg života dok svesno planiramo našu budućnost.

PageBreak

Moć svesnog uma

Samosvesni um je veoma moćan - može da posmatra bilo koje naše programirano ponašanje, da ga proceni i da svesno odluči da promeni program. Možemo aktivno da biramo kako ćemo reagovati na većinu signala koji dolaze iz okoline i da li uopšte želimo da odreagujemo na njih. Moć svesnog uma da reprogramira podsvesno programirano ponašanje je osnova slobodna volje.

Međutim, stariji, podsvesni um je naš autopilot. Na primer, prema vama juri lopta. Sporiji svesni um nema vremena da postane svestan projektila koji vam se približava, ali podsvesni um koji procesira 20.000.000 stimulansa iz okoline u sekundi, navešće oko da trepne i da se zaštiti.

Ova dva uma čine dinamički duo i radeći zajedno, svesni um koristi svoje resurse da se usmeri na jednu tačku dok se vaš podsvesni um u isto vreme usmerava na automatske akcije koje za to vreme radite.

„Na primer, možete bezbedno da kosite travu i da ne posečete sebi prste dok intenzivno razmišljate o zabavi na koju treba da idete u petak uveče", ističe dr Lipton.

Svesni um je vaše JA, glas vaših misli. Može da pravi sjajne planove i da ima sjajne vizije. Ali dok smo fokusirani na srećne misli - ko upravlja svim našim akcijama? Podsvest. I način na koji smo programirani.

„Zamislite sada ovo: kada bi naš podsvesni um od početka bio programiran da živimo srećno i u miru, mogli bismo da vodimo takav život a da toga ne moramo da budemo svesni", kaže dr Lipton.

Kako bi bilo lakše kada bismo od početka bili učeni da dostignemo svoj pun genetski potencijal, umesto da buduće generacije učimo ograničenjima i lošim mislima koje proizvode loša osećanja? Jer šta mislite, to i postajete.

Naučnici su dokazali da su roditelji genetski inženjeri svoga deteta i pre nego što se začne. U poslednjim fazama sazrevanja jajne ćelije i semene tečnosti, događa se proces koji se naziva genomičko imprintovanje - podešavanje aktivnosti određene grupe gena koji će oblikovati karakter deteta koje treba da se začne.

Naučnici ističu da je izuzetno važno šta se dešava u životima roditelja tokom tog genomičkog imprintovanja i da to ima značajan i dubok uticaj na um i telo njihovog deteta. Aboridžini, koji su u svojoj izolovanosti uspeli da sačuvaju taj neprocenljivo važan dodir sa prirodom, znaju i danas koliko je taj period pre začeća važan i pre samog čina parovi prolaze kroz ceremonije čišćenja umova i tela.

Uprkos svemu čemu ste naučeni, naučno je dokazano da ljudi nisu nasledno, genetski skloni nasilju. Ljudi su na vrhu evolutivnog lanca i naš opstanak ne zavisi od toga da li će nas pojesti organizam višeg ranga, smatra dr Brus Lipton. Bez prirodnih predatora kojima smo meta, ljudima nasilje nije urođeno. To ne znači da smo isključeni iz prirodnog poretka i da i nas neko neće napasti.

Mi smo smrtni ali smo sami jedni drugima najveći neprijatelji. Više nego bilo koje druge životinje, mi se okrećemo jedni protiv drugih. Najagresivnije susrete u prirodi sami sebi pravimo - ratovima, izgladnjivanjem, surovošću... Ali mi imamo sposobnost i evolutivni zadatak da sprečimo nasilje. A najbolji način za to je da shvatimo da smo mi duhovna bića kojima je ljubav potrebna koliko i hrana.

I sam dr Lipton je sve ono što je otkrio primenio na način na koji razmišlja, radi i vidi svet oko sebe. Znao je da je uspeo kada ga je jednog sunčanog jutra konobarica u kafiću na ostrvu pitala: „Dušo, ti si najsrećnija osoba koju sam videla. Reci mi, dete, zašto si tako srećan?" Odgovorio je: „Ja sam u raju!"