Čekanje da nam sudbina zakuca na vrata nekada se završi tako što onaj koji čeka umorno klone na stolici, a vrata ostanu zatvorena zauvek. Međutim, ponekad je dovoljno shvatiti da ne postoji nigde zapisano pravilo da moramo da čekamo da se nešto dogodi da bismo bili ispunjeni i srećni, već da jedino mi imamo moć da ustanemo sa stolice i širom otvorimo svoje srce.

Razigrane oči glumice Narodnog pozorišta, Ivane Šćepanović upravo to govore dok objašnjava kako je shvatila da je moć promene samo i jedino u njenim rukama. Dok nam objašnjava kroz kakvu transformaciju je prošla radeći na realizaciji monodrame, njene reči zvuče kao radost, ponos i polet.

U njenoj priči je i svako od nas. Svi stajemo za taj sto gde pijemo jutarnje kafe i vajkamo se kako ovo ili ono ne možemo, ali sasvim sigurno zaslužujemo bolje i veće. Razloge za to što nam se ne dešava ono što zaslužujemo naravno pronalazimo u skoro svakom aspektu spoljašnjih dešavanja - od stanja u državi preko stanja u kolektivu u kome radimo. Na koncu svega, potpuno je svejedno jer rezultat je izvestan: nezadovoljstvo i ozlojeđenost sede za tom jutarnjom kafom preko puta nas. Na sličan način i Ivana počinje svoju priču: nakon godina rada i truda bez suštinskog zadovoljstva shvata da je možda vreme da promeni društvo. Širok osmeh na njenom licu glasno progovara da su, nakon njenog prihvatanja i preuzimanja odgovornosti za sopstvenu sreću, radost i entuzijazam postali njeni pratioci.

PageBreak

Kako da ostvarimo promenu u svom životu

Ivana je otvorila vrata i zakoračila u svet u kome ona čvrsto drži svoju sudbinu. Proces prihvatanja, prepoznavanja i upoznavanja sebe za Ivanu je značio da sama postavi na scenu monodramu "Fatma" alžirskog pisca Muhameda Benguetafa. Rad na monodrami je za Ivanu bio oslobađajuća struja kreativnosti koja joj je omogućila da se bavi najrazličitijim aspektima, ne samo postavljanja monodrame, već i svoje ličnosti. Priča o stegama koje nas guše, o blokadama i kočnicama i našoj suštinskoj potrebi da sami sebi priznamo pravo na slobodu. To je ono što se dešava na sceni, ali je ujedno i narativ koji većina nas nosi sa sobom.

Šta je Ivana radila dok nije uhvatila svoju Fatmu?

Lutala, tragala, postavljala sebi bezbroj pitanja, bila u raznim stanjima i raspoloženjima, često previše očekivala i želela... Sve je to bilo korisno, nešto manje a nešto više delotvorno. I tako do sebe i do smisla, do neke svrsishodnosti. Tako je i u životu i u pozorištu, jer jedno indukuje drugo. A tu je i faktor vremena, koje prolazi, ima svoj tok - čovek mu je dao odrednice u vidu sata - a život svoje cikluse. Moja monodrama "Fatma" je zatvaranje jednog desetogodišnjeg ciklusa ili poglavlja u mom ličnom i profesionalnom životu.

U kom momentu si shvatila da je došlo vreme za promenu?

Ako uvažimo horoskop, u kome sam Blizanac, mogli bismo sa sigurnošću reći da sam uvek spremna na promenu. Živimo u trenutku u kome više ne možemo ni vremenskoj prognozi sa sigurnošću da verujemo, te stoga moramo biti spremni da živimo i uživamo život i kad je bonaca i kad je bura. Nije do promene, do nas je i u nama je. Kada ispred "ne umem", "ne znam" i "ne mogu" precrtamo NE, desiće se promena.

Kako je tekao put transformacije?

Ja sam ponosna vlasnica ozbiljne kolekcije Sensa magazina. Vreme provedeno sa Sensom je zapravo vreme provedeno sa sobom. Nekada je dovoljna jedna afirmativna rečenica da se dogodi promena - vibracijska, misaona, pa je dovoljno. Uvek je tu bar jedan ozbiljan tekst o temi koja me okupira, zanima... uvek neka lična priča koja te ohrabri, osnaži i pokaže da je moguće. Da možeš i ti!

Kako ste se susrele ti i svačija i ničija heroina Fatma?

"Fatma" alžirskog pisca Muhameda Benguetafa do mene je došla preko Portugalije. Sa mog mesta moći. Prvi put sam je pročitala na portugalskom, koji inače govorim, i to prepoznavanje u prvom čitanju bio je trenutak oslobođenja. The rest is history. :) Sloboda i ljubav su za mene lično reči od izuzetnog značaja. O tome najviše razmišljam i tome se najradije prepuštam. Pitanje je koliko smo u mogućnosti. Koliko svako od nas ima slobode i ljubavi i kako je osvaja i kako se za nju bori.

PageBreak

Štit od negativnih zračenja

Fatma je priča jedne žene, ali za mene je to priča žene o slobodi, o sudbini, o mogućnostima, o snovima, o vrednostima koje su u nama. Za mene je Fatma svaka žena. U ovom vremenu i svemu što ga čini i što nas svakodnevno okružuje važno je da stvari sagledamo na univerzalnom nivou. To nije opšte ili generalno, univerzalno je svrsishodno. Tako kako jeste. Fatma i ja smo se srele na tom putu. Od Portugalije do Beograda preko Alžira. Fatma je heroina života.

Kako je tekao proces rada na predstavi i šta ona zapravo znači za tebe?

Proces od godinu dana tokom kog sam toliko mnogo saznala o sebi. Sa toliko aspekata sagledala i doživela svoj posao, kao profesiju, toliko mnogo vrata otvorila. Neka su se od "promaje" i zatvorila. Važno je da sam sve "proluftirala" i da je "kuća", odnosno da sam ja sada puna čistog vazduha. I Fatma bi da diše, kao svako od nas, a često izgleda kao da se za sam vazduh borimo. Nije ni čudo zašto za monodramu kažu da je to najteži oblik bavljenja glumom. Himalaji su to i dubine okeana u geografiji. Ali to osvajati je neprocenjivo! Najdublju zahvalnost izražavam svima koji su bili deo ovog procesa na bilo koji način.

Da li je monodrama način da osvojiš svoju slobodu?

Monodrama je za mene put do sebe. Za mene je to ispit fokusa, kanalisanja energije u rad, u svrhu. Ako govorimo o slobodi, ono što je za Fatmu, čistačicu, terasa na koju izlazi, za glumicu je scena. To je to mesto za slobodu. A opet, pitanje slobode je i unutrašnja stvar.

Šta si i kako primenjivala od tehnika koje si upoznala u Sensi kako bi ostvarila svoje ideje i kanalisala svoju kreativnost?

Kada govorimo o tehnikama, ja bih se više držala principa, jer bi me tehnike obavezale, a možda i zavezale. A ovo je priča o slobodi. Razmišljala sam o tehnikama disanja, koje poznajem i koje sam radila, što na jogi što na raznim radionicama tehnike glume. Mislim da sve što upijemo, naučimo ne znači ništa ako to ne možemo da primenimo. Trudim se da mi glava bude hladna a srce otvoreno, da mi štit od negativnih zračenja bude čvrst i da verujem i znam da mogu. Sve to zvuči divno, tačno i lako, znam, ali nije tako. Jednostavno sam sebi dopustila da MOGU! I da mogu sama, da ne očekujem ništa ni od koga, već da dam sebe u to što želim - i uspeva!

Šta je za tebe stvaranje?

Sloboda.

Šta otključava tvoje srce?

Ljubav. Moja ćerka, svakim pogledom, svakim osmehom...