Smilje je višegodišnja zeljasta biljka iz roda Helichrysum. Ovaj rod pripada familiji Asteraceae (glavočike) i obuhvata oko 300 vrsta rasprostranjenih u Africi, Evroaziji i Australiji. Oko 25 vrsta se mogu naći u Evropi i Mediteranu a u Srbiji se javlja samo jedna vrsta - Helichrysum arenarium. Naziv roda verovatno potiče od grčkih reči helios (sunce) i chrysos (zlato); mnoge vrste imaju zlatnožute glavice.

Za biljku H. arenarium, ali i neke druge biljke iz ovog roda koriste se sledeći nazivi: everlast (english); l'immortelle (français); бессмертник (русский); Ovo poetično i pomalo misteriozno ime biljka duguje svom specifičnom odnosu sa vremenom: naziva se „besmrtnom" zato što nikad ne vene, čak ni pošto je ubrana. Smilje ima reputaciju da može da izbriše tragove vremena na licu, verovatno su zato kozmetički anti-age preparati na bazi ove biljke popularni kod pripadnica lepšeg pola.

Helichrysum arenarium je 10-30 (50) cm visoka biljka, sa uspravnom ili ustajućom stabljikom sivkaste boje zbog obilja vunastih dlačica. Listovi su јој brojni i duguljasti, takođe vunasti, a cvetovi su zlatnožuti. Biljka raste na peskovitim i suvim travnim mestima, a cveta od jula do oktobra. Iz smilja se dobija smolast aromatični ekstrakt arenarin, koji se koristi u poljoprivredi i hortikulturi. On ima osobinu da zaustavlja razvoj mnogih mikroorganizama na biljkama, stimuliše nicanje paradajza i štiti biljke od napada bakterioza.

Primena smilja u tradicionalnoj medicini je raznovrsna. Osim što zaustavlja krvarenja i sprečava stvaranje krvnih podliva, deluje regenerativno, protivupalno i antioksidantivno, smanjuje nivo holesterola, ublažava bolove i snižava krvni pritisak.

Izvrsno je sredstvo protiv hroničnog umora, iscrpljenosti i oslabljenog imuniteta, a koristi se i u lečnju žuči za izbacivanje žučnog kamena i mokraćnih kanala. Upotrebljava se i u terapiji bolesti pluća, organa za varenje, kao i spoljašnjih rana. Ulazi u sastav mnogih čajnih mešavina za lečenje hroničnog bronhitisa i kaplja. Neželjena dejstva su retka, može da izazove alergiju ili kontaktni dermatitis.

U srpskom narodu smilje je prevashodno devojačko, devičansko bilje. Kao takvo ne dolikuje udatim ženama. O tome govori narodna pesma „Smilj se tuži na nevjeste".

Oj Lazare, livadare!
Ko ti dade tu livadu,
Oko kraja pokošenu,
A u sredi smilj rodio?
Lepo cveće, al' je retko;
Poslaše me da ga berem:
Za dan, za dva - gde struk, gde dva,
Za nedelju jedva kitu,
I ta kita progovara:

Ne dajte me nevestama,
Neveste me ružno nose:
Danju nose za šamijom,
A u veče čedu dadu,
Čedo mene u pra baca.
Te ja cveće većma venem.

Podajte me devojkama,
Devojke me lepo nose,
Lepo nose, pa s' ponose:
Danju nose za smiljevcem,
A u veče u čašicu,
U čašicu, u vodicu,
Te ja cveće većma cvatim.

U ovoj pesmi pominje se i kapa smiljevac. Ova naročita kapa se pravi od smilja i drugih biljaka i ima apotropajsku moć (apotropajon dolazi od grčke reči koja znači amajliju, sredstvo protiv nesreće, uroka).

Nju treba da nose devojke, kao i mlade neveste četrdeset dana posle udaje, ili dok ne zatrudne. Kada svatovi dolaze po devojku, ona treba da pogleda mladoženju kroz venac napravljen od smilja i bosiljka. Potoji verovanje da ukoliko žena ne može da rodi, treba joj staviti venac od smilja na glavu pa će roditi [3].

Interesantna je legenda o nastanku smilja (i bosilja), opevana u pesmi „Bog nikom dužan ne ostaje". U njoj snaja iz ljubomore lažno optužuje zaovu, najpre da je zaklala bratovog konja, zatim sokola i na kraju čedo u kolevci. Uzalud se sestra kunula bratu:

Nisam, brate, života mi moga!
Života mi i moga i tvoga!
Ako li mi ne vjeruješ kletvi,
Izvedi me u polje široko,
Pa me sveži konjma za repove,
Rastrgni me na četiri strane.
Al' to bratac seji ne vjerova,
Već je uze za bijelu ruku,
Izvede je u polje široko,
Priveza je konjma za repove,
Pa ih odbi niz polje široko.
Đe je od nje kaplja krvi pala,
Onđe raste smilje i bosilje;
Đe je ona sama sobom pala,
Onđe se je crkva sagradila.

No ubrzo se snaja teško razboli, i kako ne uspeva da dobije oprost, zahteva da i nju vežu konj'ma ze repove. Ali iza nje ostaju drugačiji tragovi:

Đe je od nje kaplja krvi pala,
Onđe raste trnje i koprive;
Đe je ona sama sobom pala,
Jezero se onđe provalilo,
Po jezeru vranac konjic pliva,
A za njime zlaćena kolevka,
Na kolevci soko tica siva,
U kolevci ono muško čedo,
Pod grlom mu ruka materina,
A u ruci tetkini noževi.

U narodnoj poeziji se smilje najčešće javlja zajedno sa bosiljem ili koviljem. Smilje koje niče po sokaku predstavlja adinaton (grč. αδύνατος - nemoguć), stilsku figuru u kojoj se hiperbola dovodi do granice nemogućeg. U srpskom narodu ženska imena Smilja i Smiljana su još uvek popularna, a sreću se i muška imena Smiljan (Banjac) i Smiljko (Kostić).

Literatura: Tucakov J. (1997.): Lečenje biljem, ed. Izdavačka kuća "Rad", Beograd; M. Gajić, str 45, Flora Republike Srbije VII, SANU, Beograd (1975), ur. M. Josifović; Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama - Veselin Čajkanović Srpska književna zadruga, SANU Beograd 1985.

Izvor: Radionica prirode