Sećate li se te pesme? Vreme kada je sve bilo lagano... Ja sam generacija sa početka sedamdesetih. Kao tinejdžeri slušali smo ovu pesmu u letnjim sutonima i možda tada nismo ni znali koliko ove reči imaju duboki smisao. Koliko je istine i tihe tople podrške u njima...

Danas jako dobro razumem ovu rečenicu.

Mi nismo sami.

Uvek postoji neko ko nam drži leđa, neko nevidljiv ko se brine da sve bude za naše najveće dobro, neko ga zove Bog, neko Univerzum, neko Stvoritelj, neko univerzalna energija, neko iskonska mudrost ...

A neko ga ni ne definiše jer svaka definicija nas stavlja u ograničenje...

Ja verujem da je to univerzalna sila i da nam sve dolazi iz istog Izvora, da je to nešto što je veće od nas samih, nešto što nam daje snagu i onda kada mislimo da je nemamo i da je svemu kraj. I da upravo tu treba često da se vraćamo - tom mestu, gde imamo osećaj da je sve dobro, da nismo sami ...

Šta god da vam se sada dešava u životu, gde god da se nalazite, kako god da se osećate - znajte da niste sami. Postoji neko ko je uvek uz vas, neko ko vam drži leđa i navija samo za vas!

I baš kada sam o ovome pisala, jedno malo belo pero mi je sletelo na dlan, jednog kišnog dana u Beogradu...

Želim vam obilje svetlosti i pregršt radosti! 

Izvor: Sensa