Neposredna i duhovita Ivana Dimić, smestila me jednog od poslednjih sunčanih dana ove jeseni u svoju stolicu Direktora drame Narodnog pozorišta u Beogradu da gledam odlomak Francuske ulice i Trg Republike, a sama sela preko puta mene okrenuvši leđa tom izvoru svetlosti i lepote. Ivana piše kratke priče, drame, tv scenarija i prevodi sa engleskog i francuskog. Šta god da piše, pričanje priča ispunjava njene najdublje, unutrašnje potrebe.

- Kada mi je bilo četiri godine roditelji su me zatekli kako sedim na podu i držim knjigu „Bela griva". Nisam znala da čitam i tata me pitao: „Šta radiš?" „Čitam", odgovorila sam. „Kako, kad ne znaš da čitaš?" „Znam slovo a" , rekla sam, „i slovo a čitam". U to vreme mom starijem bratu i meni tata je čitao pesme iz pokosovskog ciklusa, o Kraljeviću Marku i Musi Kesedžiji, pa sam i ja počela da pišem ljubavne pesme. U desetercu. Knjige mi donose spokoj, od svega što me uznemirava ili zbunjuje u stvarnosti, štitim se knjigama, a pisanje je proizvod tog istog kontigenta delovanja i uvek mi donese ili razrešenje neke situacije ili pribira moje unutrašnje biće. Tek kada napišem znam kako mi je, jer na nivou tišine unutrašnjeg bića razrešavam svoj život. Tako ja savladam dan, to je moj način da živim, da razumem stvarnost i druge ljude.

Šta od svega što radite najviše volite?

- Do sada sam stekla dovoljno veštine da mogu da budem korisna i kao dramaturg, ali najviše od svega ipak volim da čitam i da pišem prozu. Obožavam glumce jer volim da, in statu nascendi, vidim kako talenat pretvara pisane reči u živu umetnost. Volim da sedim na probama jer je to ekskluzivna prilika da vidite nečiju dušu, da budete blizu najboljeg dela drugih ljudskih bića koja su kreativna. Slobodnog deteta u čoveku. Na sceni se događaju susreti među ljudima koji su izuzetno retki, a svaki put kad oformite ekipu koja radi neku predstavu, uprkos razlikama, sukobima i drugim i problemima, mogućnost da se dođe do sazvučja, posebne bliskosti s drugima neizmerna je privilegija. Takvu mogućnost susreta koje je, kako bi rekla Marina Cvetajeva suočenje nemate u drugim profesijama.

U kakvim ste okolnostima odrastali, ko je najviše uticao na vas da danas budete onakvi kakvi jeste?

S jedne strane otac, koji je bio profesor francuske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu i prevodilac. Tokom celog mog života nikada nije komentarisao ono što sam pisala, i tek je godinu dana pred smrt u jednoj TV emisiji rekao da je njegova ćerka književnik. Ljubav prema pozorištu došla je, čini mi se, od mame koja je bila profesor engleskog jezika, ali je po svom temperamentu i habitusu osoba jarkih boja i po tome liči na pozorište. Njenom zaslugom išla sam i na gimnastiku, svirala klavir, učila latinski, francuski i engleski jezik. Kada se proba svašta, na kraju se pronađe svoj dar. S treće strane na mene je uticao i moj, tri godine stariji brat (slikar) koga sam u detinjstvu idolatrijski obožavala. Igramo se žmurke i on, da bi me se otarasio kaže da treba da se sakrijem u neku kutiju, da u njoj sedim i da tu neće niko da me nađe. Sedim ja u kutiji, oni promene igru, počnu da igraju fudbal, ja i dalje sedim tamo, od devet do jedan. Dođe baba da me vodi na ručak, a ja kažem: „Ne izlazim, nisu me još našli, igramo se žmurke". Ili se igramo voštanih figura, ja dobijem zadatak da budem Kip slobode, i tako stojim dok on ne promeni mišljenje. Nije to bilo od gluposti, nego izraz vojničke poslušnosti jer sam u to vreme verovala da je moj brat gospod Bog - lično. Tako mi je detinjstvo prošlo u poslušnosti. I naravno u čitanju, pošto je kuća bila puna knjiga. To je bio način življenja moje porodice.

Prepoznajete li trenutak ličnog zrenja kada ste počeli da se distancirate od košmara mladosti?

- Jasno se sećam, da sam kao veoma mlado biće želela da budem stara, da sam s 14 godina govorila: samo da pređem 30. sve će mi biti bolje. Toga sam se setila kada sam navršila 50 i zaista je bilo tako, zrele godine su mi donele spokoj. U mladosti vam zaista duva promaja kroz mozak, čovek je beslovestan, izbezumljen i neartikulasan. Ne zna šta da radi sa svojim osećanjima, a nema izgrađene kriterijume koji bi mu pomogli da preživi iskušenja mladosti. Imam divnih uspomena, ali mladost je u suštini strahovito košmarna. Meni je sada dobro. Znam ko sam, šta hoću, šta neću, znam ko me voli, a ko ne, koga ja volim, a koga ne volim... mir i tišina u kući, ako je moja glava moja kuća! Kakve god probleme da imam spolja, rešavam ih nekako, ali je važno da više nemam probleme iznutra, u sopstvenoj duši. Sada mogu da podnesem život.

Kako se to događa, kojim mehanizmima ste „osvojili" mir?

- To se događa u spiralama. Stičete saznanja, jedno za drugim, na sve dubljem nivou i tako vremenom razotkrijete svoje biće, svoju suštinu i počnete da razumete svet. Nekada sam mislila da sam dobra osoba, što nije bilo tačno. Bila sam nezrela i egocentrična. Istina je da sam bila velikodušna što nisam razlikovala od dobrote, ali sam vremenom shvatila da su to dva veoma udaljena pojma. Biti velikodušan može biti spektakularno - u pola noći u pižami umela sam da dotrčim da bih nekome pomogla. Zrelošću sam postigla da, ako me zamolite da vam operem sudove ja ću to učiniti iako to ne volim da radim, bez gunđanja, a taj gest ću odmah zaboraviti.

Da li je istina da ste se u mladosti neko vreme oblačili kao Danilo Kiš u nadi da bi, podsećajući na njega mogli i da pišete tako dobro?

- Bilo mi je tada 19 godina. Svi smo se susreli u Bordou: Danilo, moj tata koji je tamo bio profesor po pozivu, mama, i ja koja sam došla za raspust. Znala sam da je on veliki pisac, pa sam htela da ga imitiram: obukla sam isti, zeleni somotski kaput kakav je on nosio, i ponela vojničku torbu sličnu njegovoj, misleći da ću i ja tako postati pisac za poštovanje. Svi su to naravno primetili, jer je to bilo veoma smešno, jedino se on, koji je bio neverovatno suptilan pravio kao - ništa. Imao je strpljenja, ništa mi nije govorio, puštao me je da ja njemu iznosim velike mudrosti o životu. O njemu sam napisala priču „Crna zelen" po kojoj se zove moja prva knjiga.

„Teže je da budeš dobar nego da ti bude dobro" (iz knjige „Popis imovine")... zašto je tako teško biti dobar?

- Zato što se ne isplati, mnogo je isplativije da budete zli, da se durite na život i da su vam svi dužni. Da bi im bilo dobro, ljudi često moraju da pređu preko leševa. Međutim, kad god uspemo da budemo dobre osobe od svih tih malih činova pletu se veoma fine niti od kojih imamo veliku unutrašnju satisfakciju, čovek dobija mnogo više nego što je u stanju da dâ. Ja nisam osoba lošeg karaktera, nikada ne bih nekome učinila zlo, nisam zavidna ni osvetoljubiva, nemam grdobne osobine karaktera, ali imam nezgodan temperament, umem da se izderem na ljude i imam teoriju da oni koji viču rade to zato što ih majke ne čuju. Oni koji imaju fine majke govore tiho. Dakle, ja treba da savladam svoj temperament u postupcima, jer nas oni otkrivaju, tada biramo da li ćemo biti dobra osoba ili nećemo - a ne reči kojima se prezentujemo.