Dva minuta mogu da prođu brzinom svetlosti, a mogu i traju večno. David Maister, autor rada "The Psychology of Waiting Lines", tvrdi da subjektivni osećaj čekanja nema mnogo veze sa stvarnim vremenskim periodom. Evo šta "skraćuje", a šta "produžava" vreme.

Potrebna nam je obaveza

Kada smo okupirani nekom radnjom, vreme jednostavno proleti. Zato neki liftovi imaju ogledala da bi ljudi mogli nečim da se bave dok čekaju. Takođe, ponekad samo želimo da neka aktivnost počne da se dešava. Da li ste primetili da vam konobar uvek da meni dok čekate u restoranu i da vas doktor često uvede o ordinaciju, a ne počinje odmah pregled, već obavlja neke druge, administrativne poslove?

Vaša nedelja ispunjene duše: kako gajiti strpljenje...

Briga "razvlači" vreme

Od nervoze nam deluje da čekamo već predugo, posebno ako nam je hitno da dođemo na red ili imamo osećaj da smo u najsporijem redu. Pomaže ako znamo koliko dugo ćemo morati da čekamo. Maister daje dobar primer: ako stignete negde pola sata ranije, bićete mirni, a ako nekoga morate čekate, unervozićete se već nekoliko minuta posle dogovorenog vremena.

Dobar razlog

Kada smo obavešteni zašto čekamo, postajemo mnogo strpljiviji. Takođe, želimo da način na koji funkcioniše dolaženje na red bude pravedan tako da se niko ne završava previše, a da ljudi koji najviše žure budu usluženi na vreme. Zatim, vreme će brže proći ako čekamo nešto što smatramo vrednim - ljudi su spremniji da duže čekaju na pregled cenjenog kardiologa nego da ostave cipele na popravci kod obućara.

Lakše je u društvu

Nekada čekanje u redu može da bude prava avantura - ako ste u društvu pravih ljudi. Sigurno ste primetili da vam je lakše da čekate ako niste sami ili se sprijateljite sa sapatnikom iz reda.

Zato sledeći put kada se zateknete u redu, razmišljajte o samom iskustvu čekanja - vreme će vam brže proći.