Da li je moguće imati dobar osećaj lične vrednosti nakon odrastanja u porodici u kojoj taj osećaj nije podržavan? Da li je moguće biti u miru sa svojim kvalitetima i uživati u njima ako živimo u društvu koje svojim izokrenutim vrednostima podstiče osećaj manje vrednosti - od veličanja ideala lepote koji većina ljudi nikad neće dostići do veličanja uspeha i stila života koje većina ljudi nikad neće imati? Moguće je. Put je dugotrajan, ali zanimljiv i pun smisla.

Kad ste s nekim ko se hvali svojim uspehom, ističe svoje bogatstvo, stalno priča o svom detetu ili naglašava kako se druži s važnim, uspešnim ljudima, verovatno vam ide na živce. Možda u vama izaziva i potrebu za takmičenjem ili agresivnu želju da tu osobu spustite na zemlju. Možda će se u vama pojaviti i osećaj sažaljenja, jer je taj neko „jadan", iako to žaljenje zapravo neće biti saosećanje, nego način da se, bar pred samima sobom, izdignete i zasenite onog ko je zasenio vas.

8 čuda kognitivne psihologije: kada dete počinje da viri pod jastuk...

Kad se tridesetogodišnjak vozi po kraju u skupom automobilu i važno se smeška, niko u njemu ne vidi zlostavljano ili zanemareno dete. Kad neko priča o tome kako je dobar s ovim ili onim umetnikom, arhitektom ili nekom važnom ili popularnom osobom, niko u toj osobi ne vidi neprihvaćeno dete čiji su kvaliteti unutar porodice ostale nevidljivi.

Svi vidimo ono što je gurnuto u prvi plan - istaknuto „ja" koje je predstavljeno kao važno, snažno, vredno, željeno. I to „ja" nam smeta. S njim ne možemo da se povežemo, iako je ono bačeno u pravi plan upravo iz želje za povezivanjem.

Kolevka osećaja sopstvene vrednosti (ili nevrednosti) je porodica. Nekada smo svi bili mali u odnosu na roditelje, a neki i u odnosu na stariju braću i sestre. Unutar porodice ti „veliki" su oni koji imaju mogućnost buđenja osećaja vrednosti u onima „malima". To mogu raditi na puno načina, a prvenstveno uvažavajući njihove osećaje, poštujući njihove želje i dopuštajući im da, u skladu sa svojim uzrastom, donose svoje odluke.

Roditelj koji dečji svet smatra jednako vrednim i važnim kao i svoj, detetu će to pokazati tako što će se lako spustiti na dečjiji nivo, a roditelj koji je suviše vezan za svoje životno iskustvo i u tom iskustvu vidi „onu pravu vrednost" to neće moći. On će detetu, svojom „vrednošću" iskusne, odrasle osobe ostati nedostižan.

PageBreak

Na šta nas sve "tera" osećaj niže vrednosti

Upravo zbog te nedostižnosti, dete će posle, u odrasloj dobi pokušavati da osvoji vrednovanje drugih, trudiće se da ispunjava očekivanja i biti poslušno ili se pak nadmetati i biti hvalisavo. Uzoraka ponašanja koji proizlaze iz osećaja manje vrednosti je zaista puno. A jednako toliko puno je i načina na koji se taj osećaj pokušava da sakrije.

Osećaj manje vrednosti na razne nas načine može voditi kroz život. Može nas voditi u druženje samo s manje uspešnim, manje lepim ili manje važnim osobama kako bismo osigurali dovoljnu dozu divljenja i uz njih se osećali dovoljno sigurno. Može biti i suprotno - osećaj manje vrednosti može nas vući u društvo uspešnih i važnih ljudi jer nam prihvatanje tih ljudi stvara iluziju da smo i sami uspešni i važni.

Osećaj manje vrednosti može nas terati na iscrpljujuće dokazivanje na poslu ili u zaljubljivanje u nekog ko ima loš karakter, ali i vrednosti koje nam nedostaju - na primer popularnost, važnost, kreativnost, samopouzdanje, lepotu ili uspeh. Osećaj manje vrednosti široko je rasprostranjen, što je nekako i prirodno s obzirom na to da ga podržava i loše funkcionisanje društva. Osim što podržava naopake vrednosti konzumerizma, društvo pred roditelje postavlja preteške zadatke.

Psihološki saveti za hronično umorne: kako da se zaista odmorite tokom vikenda ili praznika...

Uz egzistencijalnu brigu, roditelji se najčešće ne mogu dovoljno posvetiti deci, a uz posvećivanje deci i egzistenciji, nužno dolazi i do problema i razilaženja u partnerskom odnosu, što dodatno otežava stvaranje prijatnog porodičnog okruženja. Zato je pred većinom ljudi u odrasloj dobi prilično zahtevan zadatak: izgradnja osećaja sopstvene vrednosti.

Napisano je puno knjiga u kojima se ističe važnost pozitivnog mišljenja i pozitivnih poruka koje možemo uputiti sami sebi kako bismo podigli osećaj vlastite vrednosti.

Tu se krije i jedan paradoks. Zamislite da vam neko koga dobro ne poznajete u razgovoru kaže: „Mislim da sam pametna, lepa, zanimljiva i sposobna osoba"! Verovatno biste tu izjavu pripisali njenoj uobraženosti, a ne njenoj pozitivnoj slici o sebi. Naravno, puno toga zavisi i o tonu glasa, kontekstu i načinu na koji je ta rečenica izgovorena, ali čak i da je to izgovoreno bez mrvice nadmenosti, svejedno bi to većina ljudi interpretirala kao uobraženost, kao „ego", kao veličanje sebe.

PageBreak

Kakav je dobar osećaj vrednosti

Dakle, dopušteno je i preporučljivo da u glavi ponavljamo pozitivne poruke, ali ih moramo dobro skriti od drugih. Naša pozitivna slika o sebi mora da ostane nevidljiva. Tek kad dopustimo da imamo „visoko" mišljenje o sebi, možemo dati ono najbolje od sebe. Pri stvaranju nekog umetničkog dela, moramo verovati da kroz njega imamo nešto vredno dati, jer bez te vere nećemo ništa ni napraviti.

Kad ulazimo u vezu s nekim ko nam se jako sviđa, moramo verovati da imamo nešto vredno da damo. Ako želimo da predložimo neku inovaciju na poslu, moramo verovati da će naš doprinos nešto vredeti. Kad se ne usuđujemo imati „visoko" mišljenje o sebi, onda nećemo moći dati svoj vrhunac, ono najvrednije iz sebe.

Zato je jedan od prvih koraka pri kreiranju osećaja sopstvene vrednosti u odrasloj dobi dopuštanje mogućnosti da negde duboko u sebi o samima sebi mislite: „Ja sam zaista kvalitetna osoba". Ako je izrečeno iz glave, to vam može zvučati kao laž ili kao brzinski recept za podizanje samopouzdanja. A ako možete dopustiti taj dobar osećaj u vezi sa sobom, svojim osobinama i delovanjem, on vam može postati nit vodilja za životne odabire i promene koje takav osećaj podržavaju.

Ako ste u kontaktu s osećanjem koji proizlazi iz pozitivnog mišljenja o sebi, možete lakše osvestiti koji odnosi narušavaju vaš osećaj vlastite vrednosti i u tim odnosima se početi drugačije postavljati. Neki ljudi u stanju su da grade i osećaj vlastite vrednosti isključivo na obezvređivanju drugih pa ćete neke odnose možda i poželeti da prekinete kako biste se zaštitili. U drugim odnosima možda ćete poželeti da izađete iz senke i pokazati više svojih kvaliteta, istaknuti se i onda videti je li druga strana u stanju to da vidi i podrži.

Osim odnosa, važna stavka u izgradnji osećaja sopstvene vrednosti je način kako radite ono što radite. Bilo da je reč o kuvanju, poslu koji obavljate, pisanju pisma prijateljici, šetanju psa, pospremanju stana ili o razgovoru sa suprugom - to je vaš život i svaka je vaša aktivnost važna.

Naravno, neke su manje, a neke više važne jer imaju veći ili manji uticaj, ali sve imaju svoju specifičnu ulogu, svoju specifičnu vrednost. Treba osvestiti važnost onih radnji koje obavljate automatski, koje „odrađujete". Obezvređujući odnos prema svojim aktivnostima (odrađivanje) iscrpljuje i samo osnažuje osećaj manje vrednosti.

Osvestiti važnost neke aktivnosti možete tako da si postavite niz pitanja. Na primer, vaše kuvanje: šta hrana koju kuvate daje telu? Namirnice i začni koje koristite možda su do vas došli iz različitih delova sveta. Iz koliko zemalja su došli sastojci koji su završili u vašem loncu? Šta drugačije, kreativno možete napraviti pri kuvanju tog ručka? Je li to vaše omiljeno jelo, vašeg deteta, supruga?

Pitajući se ovakva pitanja, dajete važnost tom kuvanju i kuvanje vam postaje zanimljivije. Odlučili ste da kuvate, a ne da napravite sendvič ili naručite hranu iz restorana. Vaš izbor je kuvanje i zašto iz tog izbora ne biste izvukli ono najbolje - dobar osećaj? Svaka radnja je važna i tu važnost možete osvestiti. To je najteže kad je reč o poslu. Naročito ako ne volite ono što radite. I taj je posao vaš najbolji trenutni izbor i on, u celokupnom sistemu društva, ima određenu važnost i vrednost.

Problem nastaje u situacijama kad posao nije u skladu s vašim životnim vrednostima, na primer, ako svojim radom podržavate konzumerizam, a to vam je odbojno. U takvim je situacijama najlakše upasti u „odrađivanje", međutim, i u tom ćete se slučaju bolje osećati ako se uživite u svoj posao.

Karakteristike tuge i depresije: kako napraviti razliku između negativnih emocija...

Ako radi tog boljeg osećaja možete više sudjelovati u onom što trenutačno radite, to vas sigurno neće na tom poslu zadržati dulje nego što je to nužno. Ponudi li vam se bolja prilika, sigurno je nećete propustiti samo zato što se na poslu osećate nešto bolje.

Međuljudski odnosi i svakodnevne aktivnosti predstavljaju zaista široko polje za istraživanje. Sigurno možete osvestiti i načine na koje si osećaj vlastite vrednosti možda pokušavate da prikrijete ili zalečiti. Kupovinom skupih torbi? Flertovanjem? Skupljanjem titula? Načina je puno i zaista ih vredi istražiti, jer istraživanjem svojih slabosti istražujemo sebe na najintimniji mogući način.

A to se uvek višestruko vrati - u kvalitetnom odnosu sa samima sobom, u kvalitetnim međuljudskih odnosa i u aktivnostima u koje svakodnevno dajemo sebe.

Izvor: Sensa klub