Toliko je poverenje važno u međuljudskim odnosima, najbolje govori izreka da je bolje biti osoba od poverenja nego biti voljena osoba. Poverenje je jedno od najcenjenijih ljudskih vrlina koje tražimo u svima onima s kojima ulazimo u neki oblik društvenih veza, od onih poslovnih do prijateljskih i partnerskih. Mogli bismo reći da je njegova vrednost tim veća zato što je poverenje aktivan odnos koji dugo gradimo s određenom osobom, a zasniva se na uzajamnosti i pre svega na iskrenosti i fair-playu. Jednom izigrano poverenje teško da možemo nekome ponovo da poklonimo ili da ga steknemo. To naročito važi za partnerski odnos, u kom dvoje ljudi veruje da međusobno grade zajedničku budućnost, ulažući u zajednički sistem vrednosti.

Kad govori o poverenju, seksualni terapeut Nataša Barolin Belić ga opisuje vrlo slikovito, kao emocionalni bankovni račun koji otvaramo u trenutku kad s nekim, bilo da je član porodice, prijatelj ili partner, stupamo u bliskiji odnos. "U svaki takav odnos ulažemo pažnju, brigu i ljubav dokazujući svojim postupcima, korektnim ponašanjem i rečima prema toj osobi da nam je do nje stalo i svoj ulog iz dana u dan povećavamo. U partnerskom odnosu, u trenutku prevare moramo biti svesni da ćemo tim postupkom odmah otići u crveni minus i da će nam biti potrebno veoma mnogo vremena ne samo da se vratimo u plus nego i da se vratimo na nulu."

Kako kaže Nataša, kada govorimo o prevari, postoji niz aspekata koje treba razmotriti pre nego što donesemo zaključak zašto se druga strana odlučila na takav korak. "Rado naglašavam da, kad je u pitanju prevara, uvek je reč o svesnoj odluci i da nikad ne postoji izgovor da nismo znali šta radimo, ili da je to bilo nešto jače od nas. A da bismo pronikli u prave razloge za takav čin, trebalo bi da se vratimo unazad i utvrdimo koji su bili motivi osobe koja je prevarila partnera, jer se u pozadini neretko kriju sasvim drugi povodi od onih za koje smo mislili da su pravi razlog prevare. Naime, prevara ponekad može biti motivisana željom za osvetom zbog emocionalne hladnoće ili odbijanja seksualnih odnosa jednog od partnera.

Ponekad osoba veruje da će moći da popravi kvalitet veze ako se upusti u prevaru, a neki put čezne za bliskijim emocionalnim odnosom, koji je vremenom u vezi nestao zbog rutine zajedničkog života. No, neretko prevara može biti posledica trajno poremećenih odnosa među partnerima ili naprosto povod za raskid veze. Zato treba dobro razmotriti u kojoj je fazi odnos, jer u tom se odgovoru ujedno krije i ključ rešenja ili postupaka oba partnera. U svakom slučaju, paleta motiva je široka, od nezadovoljstva vezom do činjenice da partner koji je prevario sebi dopušta drugačija pravila ponašanja nego što dopušta drugoj strani."

PageBreak

Odgovornost za prevaru

Ako izuzmemo malobrojne parove koji se već na početku veze ili tokom vremena jasno verbalno dogovore da vernost nije nužan temelj skladne veze, činjenica je da u svakoj vezi obično postoje nepisana i neizgovorena pravila ponašanja koja podrazumevaju vernost partnera. To nije nikakav problem kad se obe strane ponašaju korektno, ali postaje problem u trenutku jednostrane prevare. Nataša Barolin Belić smatra da bi dvoje ljudi koji su u vezi trebalo unapred jasno da se dogovore da im je prevara neprihvatljiva, uprkos činjenici da jedan ili oboje misle da se to podrazumeva.

U suprotnom ostavljaju velik manevarski prostor drugom partneru. Ako su pravila postavljena, a druga strana se uprkos tome odluči na prevaru, to je znak da sebe stavlja u moćniji položaj u odnosu na partnera, dok njega stavlja u neravnopravan položaj, a to nije dobar temelj za stabilnu vezu.

Kad je već nastao problem, obe strane nužno razmišljaju kako dalje. Činjenica je da prevarena strana ne pati sve do trenutka dok ne počne da sumnja ili dok ne sazna, a strana koja je prevarila mora se nositi sa grižom savesti. Oba partnera moraju da budu dovoljno zrela da preuzmu svoj deo odgovornosti za buduće postupke i odluke. Naša sagovornica objašnjava zbog čega odgovornost imaju obe strane: "Kažem da je u tom slučaju odgovornost na obe strane zato jer bi osoba koja vara trebalo da preuzme odgovornost za prevaru, a druga strana bi, kad sazna za takav čin, a odluči da ostane u vezi, trebalo da preuzme odgovornost i preispita razloge zašto je u vezi sa osobom koja vara.

Mnogi se čude kad kažem da nisam za to da partner koji jednom prevari to neizostavno prizna drugoj strani. Važno je videti koji su motivi za priznanje. Priznati prevaru samo zato da bismo se rešili griže savesti sebičan je čin jer ćemo na taj način sebi olakšati život, a partneru zagorčati. Ali ako je motiv želja da se situacija u vezi promeni, ako je strana koja je prevarila nakon svog čina uvidela besmislenost te odluke i ako želi da poradi na vezi da je poboljša, onda priznanje može biti itekako lekovito. Postoji i druga krajnost, a to je učestalo varanje partnera i učestalo priznavanje. U tom slučaju odgovornost je na prevarenoj strani da preispita svoje razloge zašto ostaje u nekvalitetnoj vezi i da smogne snage da napusti takvu osobu. Znam za situacije u kojima su se muškarci koji su se, kad nisu znali kako bi završili vezu ili nisu imali hrabrosti za otvoreno suočavanje s partnerkom, odlučili za prevaru i potrudili se da stalna partnerka za to sazna ne bi li sama prekinula odnos."

O tome šta će i kako dalje nakon prevare, individualna je stvar svakog pojedinca. Iz Natašine prakse pokazalo se da je malo onih parova koji mogu samostalno i bez stručne pomoći da reše problem. Zato ako par želi da ostane u vezi nakon prevare i želi da poboljša svoj odnos, preporučuje partnersku terapiju: "Par koji želi da ostane u vezi ili braku pre svega mora da bude spreman na emocionalno zahtevan period zajedničkog života dok se poverenje ne obnovi, a partner koji je prevario mora biti spreman na dugi period ulaganja. Mora biti svestan da mu druga strana jedno vreme neće verovati, da će sumnjati i da će za ponovno sticanje poverenja biti potrebno mnogo strpljenja i truda. Ako partner koji je prevario pokaže spremnost i strpljenje u dokazivanju i angažuje se u sticanju ponovnog poverenja, znači da mu je stalo do veze i da je motiv verovatno bio obnavljanje kvalitetnijih odnosa. Ali za to je potrebno mnogo razgovora i mnogo vremena provedenog zajedno.

PageBreak

Nema pravila za granice u paru

Ako par ima decu, njegova je obaveza da decu sačuva i isključi iz svih diskusija i svađa u vezi sa prevarom. Bilo bi dobro da u tim trenucima imaju nekoga ko će se pobrinuti i pričuvati decu kako bi što više bili sami. Obnavljanje narušenog odnosa moglo bi da potraje mesecima, čak i duže. Ali bitno je da prevarena strana donese odluku hoće li oprostiti ili ne. Ako se odluči za oproštaj, onda mora sama da odredi prihvatljivi rok u kom će to zaista i bez ostatka učiniti, jer sve drugo prerasta u ucenu, što opet ne vodi ravnopravnim i kvalitetnim odnosima."

Nažalost, nema jedinstvenog odgovora na pitanje treba li oprostiti. Praksa je pokazala da je bilo slučajeva da je prevarena osoba bila spremna da oprosti tek kada je i sama prevarila partnera. Nadalje, bilo je slučajeva kad je osoba bila spremna da oprosti odmah ako je skrivala da je i sama jednom prevarila pa je priznanje partnera doživela kao olakšanje i rasterećenje od sopstvene griže savesti.

Kad se jednom nakon svega odnosi normalizuju, treba postaviti precizna i jasna pravila za budućnost. Njih bi s vremena na vreme trebalo revidirati, ali se moraju vrlo jasno izreći. Nadalje, kad su pravila jednom postavljena, izuzetno je važna doslednost u njihovom sprovođenju. Nema svrhe ni postavljati ih ako znamo da nismo u stanju da ih ispratimo, što je veoma važno zbog kasnijih postupaka. Jer ako jedan partner prevari, a pravila nisu postavljena, onda je prekid veze kazna. No, ako su pravila izrečena i jasno postavljena, onda je prekid veze posledica postavljenih pravila. Takođe je važno znati da kada prevarena osoba postavi uslov da će prekinuti vezu u slučaju prevare, onda vezu zaista i treba prekinuti. U suprotnom, ako uprkos prevari ostane u vezi, daje signal da je spremna da i dalje podnosi prevaru, tj. daje zeleno svetlo partneru da to može raditi i ubuduće bez posledica.

A gde su granice i kako odrediti okvire odnosa? Ne postoje pravila gde će par postaviti okvire za svoj odnos. Postoji samo jedno pravilo ako par želi da ostane zajedno, a to je da se granice u takvim situacijama moraju prilagoditi partneru koji ima niži prag tolerancije. U suprotnom, jedna strana će neprekidno patiti, što će na kraju kad-tad rezultirati raskidom.

Kada govori o vernosti, naša sagovornica citira Anthonyja de Mella koji je rekao da se od sveštenika koji se zavetuju na celibat i od parova koji se zavetuju na vernost do kraja života traži nemoguće jer bi oni u tom trenutku morali unapred da znaju da se celog života neće nimalo promeniti, a to ne mogu da znaju. Mogu jedino da obećaju da će se truditi da budu verni i da rade na održavanju svojih obećanja dan po dan.

"Ipak, stvari nisu tako beznadežne", kaže Nataša Barolin Belić, "jer zreli ljudi koji su zadovoljni u vezama i brakovima zaista ne pomišljaju na prevaru. Draže im je da budu u monogamnoj vezi jer cene mir, radost zajedništva, skladne odnose i mirnu savest. Takođe, ako su partneri zreli i ako među njima postoji dobra komunikacija i duboka povezanost i ako nisu posesivni, tada ne postoje ni tabu teme i nema zabrana, a čim nešto nije zabranjeno, najčešće prestaje da bude najslađe voće."