Vreme za one koji odluče da uspore putuje drugačijom brzinom. Izopšteni iz kolektivnog ubrzanja, napokon van vrtloga u kome nam je telo nesvesno bilo napeto kao struna, a mi u konstantnom lakom trku kao da nam neko diše za vratom, kao da nas gone nevidljivi demoni koji nam nameću grižu savesti i unose anksioznost u naš život ukoliko se usudimo da sebi dozvolimo da jedan dan ne radimo ništa, pružamo sebi mogućnost da izaberemo svoj tempo, da damo prednost kvalitetu nad kvantitetom i da se prisetimo šta znači zaista živeti. Jer nekada smo svi živeli mnogo opuštenije, nekada smo svi bili deo slow livinga o kome se danas pišu knjige, stvaraju pokreti sa po nekoliko hiljada pristalica koji pokušavaju da nas prodrmaju, osveste, probude iz sna u koji smo pali i iz koga ne umemo da se probudimo. Jer danas je sve podređeno poslu, produktivnosti i profitu, a osećaj da nam naš vlastiti život izmiče kontroli, da nam se jednostavno događa a da mi pri tom nemamo glavnu reč, da njime više ne upravljamo kao da nas nosi snažna bujica događaja, počinje da nas guši i postaje nam tesno, nelagodno i neprirodno. Vreme je da se zaustavimo. Vreme je da usporimo ritam, da opet postanemo gospodari svog vremena. Vreme je da sebi zaista damo vremena. 

Kada je 1986. godine u regionu Pijemonte u Italiji osnovano udruženje Slow food, njegov osnivač Carlo Petrini želeo je da na taj način pruži validnu alternativu fast foodu: brzoj, nekvalitetnoj hrani koja je neizbežna konsekvenca brzog života. Magazin Times nazvao ga je novim evropskim herojem samo zato što poštujući Hipokratovu misao da je hrana naša prva i najvažnija medicina, tj. lek, nastoji da vrati tradiciju, uživanje u pravoj, jednostavnoj hrani koju je izbrisala globalistička potreba da se jede u skladu sa životom, tj. brzo, a to znači i nekvalitetno. Slow food znači uživanje u ukusu i ritmu koji je kompatibilan sa kvalitetom života i mora da ispunjava tri kriterijuma: da ono što se jede bude ukusno i dobro, da bude čisto tako da se čuva ambijent i da bude plaćeno onoliko koliko zaista vredi. To je priča o hrani i njenoj proizvodnji, o ambijentu, ali iznad svega o ritmu života, to je stav da brzinu i kvantitet treba kompenzovati kvalitetom i malo laganijim, smišljenijim životom.

Filozofija koja propagira usporavanje dotiče danas sve sfere života, pa tako nastaju slow city, spori gradovi koji se grade i razvijaju u skladu sa potrebama čoveka nastojeći da nađu harmoniju između prirode i urbanog života, slow architecture, po knjizi Enrica Frigerija "Slow architecture for living", koja predstavlja arhitekturu u istorijskom kontekstu, kompatibilnu sa kulturom i ritmom grada, slow travel, čak i slow sex, uživanje u vođenju ljubavi, a ne konzumiranje zadovoljstva za manje od pet minuta. Menadžer Bruno Contigiani toj filozofiji posvetio je Udruženje "Živeti sporo" ("Vivere con lentezza") određujući jedan dan u februaru kao svetski dan koji veliča sporiji i umereniji život, ljubaznost, negovanje međuljudskih odnosa, vreme koje nam je potrebno da donesemo odluku pre nego što odreagujemo, validno i kvalitetno konstruisanje budućnosti. On naglašava da je usporavanje kao homeopatija: potrebno ga je uvoditi u život polako, sa merom, bez naglog kočenja i dati sebi priliku da izaberemo vlastito vreme po vlastitom ritmu. Tako se od kancelarija, preko spavaćih soba, do umetničkih galerija i fabrika, pokret i potreba za sporijim životom šire velikom brzinom koncentrišući svoju filozofiju u reči slow: slow research, slow management, slow art, koji se bori protiv umetnosti "iskoristi i baci", slow design. I mada to nije nikakav novitet, i mada je sporiji ritam života nekada bio način egzistencije a ne izbor, danas je to potreba povratku zdravijem stilu života, onome koji smo prevazišli, koji smo stavili u drugi plan dajući prednost progresu koji nas nije doveo do toga da budemo srećniji, već sasvim suprotno.

Da li je na pomolu slow revolution? Carl Honore’, pisac svetskog bestselera "In prase of slow" misli da jeste: Ovih dana većina nas živi u "fast forwardu" i plaća za to vrlo visoku cenu. Naš posao, zdravlje i međuljudski odnosi pate. Svi smo prestimulisani, prenatrpani obavezam i zahtevima i borimo se za nekoliko minuta relaksa, za mogućnost da uživamo u stvarima na pravi način, da kvalitetno provedemo vreme sa prijateljima i porodicom. Imamo potrebu za drastičnom promenom, ali i hrabrosti da to učinimo. Želimo da usporimo i to ćemo i postići, ali moramo biti realni: osloboditi se brzine, žurbe i nervoze, kao i dugogodišnjeg robovanja vremenu, nije jednostavno, ali možemo početi od najvažnije stvari – znati kada da kažemo NE.

Iako je svet u poslednjih 150 godina bio u konstantnom ubrzanju, danas polako postajemo svesni da nam je takav način života doneo više štete nego koristi. Jedemo i suviše brzo istovremeno gledajući televiziju ili listajući novine, ili što je još gore, ugovore ili poslovne planere; dok smo u bioskopu, u mislima prevrćemo sve obaveze za naredni dan ili isto veče; čitajući knjigu na kauču, u stanju smo da jednim okom gledamo serije dok istovremeno slobodnom rukom zapisujemo ono što je potrebno uraditi... i tako postajemo kompletno rastrzani i nekoncentrisani ni na jednu stvar. Filozofija sporosti je odgovor našoj potrebi da se zaustavimo, da uzmemo konce života u ruke, da sednemo za komandni pult radeći što je bolje moguće, a ne što je brže moguće. Slow danas znači uravnoteženi način rada koji nam ostavlja dovoljno vremena i prostora da konstruišemo čvrste odnose sa ljudima koji nas okružuju, sa kulturom, sa mestima. To znači: zaustavimo se ne bismo li napokon uspeli da primetimo sve ono što nam frenetičan način života oduzima, a od izuzetne je važnosti.

Sigurno znate o čemu pričamo. Već duže vreme imate osećaj da nemate vremena ni za šta, da vam život izmiče kontroli, da dani prebrzo prolaze, a da ništa konkretno ne stižete da završite. Radni dan ne tako retko biva produžen i preko regularnih osam sati, naročito u zapadnim zemljama, mnogo vremena gubi se u nepreglednim kolonama na putevima do posla u gradovima u kojima su razdaljine nemerljive, pa su ponekad potrebni sati da bi se došlo do posla i vratilo kući. Tako se događa da radno vreme komanduje ostatkom našeg vremena i posao postaje regulator egzistencije limitirajući vreme zabave i odmora koje je često minimizirano i svedeno na konzumiranje. Svi mi učestvujemo u svakodnevnoj freneziji trčeći do posla, vodeći bitku sa kašnjenjem javnog prevoza ili u saobraćajnoj blokadi, trčimo sa jednog kraja grada na drugi vodeći decu u školu, na plivanje, ples ili u teretanu, dok nas čekaju neplaćeni računi i nepregledni redovi u bankama i poštama, kola koja treba da se odvezu na tehnički pregled, a velika sedmična kupovina namirnica u megasamoposlugama, naročito na zapadu, oduzima i vreme i živce. Dodajmo tome i brigu oko dece, kuvanje, dodatno radno vreme, a ne tako retko i dodatni posao ne bi li se upotpunila mala plata, zatim vikende koji predstavljaju jedino bekstvo od svakodnevice, ali koji se pretvaraju u noćnu moru zbog dugih kolona u kojima stoje svi oni koji upravo žele da pobegnu od svega toga: nedostatka vremena, haosa, nervoze i stresa.