Mnogima u ponavljanju mantre „Ali ja se još nisam pronašao...” prođu godine, a nekada prođe i ceo život. Pitanje glasi: „A da li se uopšte tražiš?” A onda i sledeće: „Šta tačno radiš da bi se pronašao?” Koliko smo uopšte zainteresovani da se (pro)nađemo?

Kažu, ko čeka – dočeka. I u pravu su… donekle. Strpljen – spasen. Ali čekanje samo po sebi nije i ne može da bude dovoljno. Čekanje, ukoliko želimo da nešto dočekamo, podrazumeva mnogo više od sedenja i gledanja u plafon s kog očekujemo da nam nešto padne. Jer neće da padne ništa. Ali će zato nama sasvim sigurno vreme da dođe, bude i prođe. Kad prođe, nećemo moći da ga vratimo. Jer ćemo i mi s njim da prođemo. Da ne bi došlo i prošlo, možemo da izaberemo nešto mnogo korisnije i delotvornije od gledanja u plafon. Možemo aktivno da čekamo.

Zamislimo situaciju u kojoj zavaljeni u fotelji posmatramo činiju punu krupnih trešanja koja stoji na stolu udaljenom dva metra od nas. Ako samo sedimo i razmišljamo kako nam se te trešnje baš jedu dok nam polazi voda na usta a oči nam se od samog pogleda na njih šire, šta će da se desi? Pa ništa. Neće da se desi ništa. Činija će i dalje da stoji na stolu, a trešnje će i dalje da budu u njoj. Dok ne uvenu i istrule. Ako se nadamo ili, pak, očekujemo da će da naiđe neko ko će činiju da nam doda jer nas baš mrzi da ustanemo, šta će onda da se desi? Opet ništa. Šta ako smo sami kod kuće? Ili ako neko jeste tu, ali umesto da trešnje doda nama, sam ih pojede. Moraćemo, dakle, da preduzmemo nešto. Moraćemo da ustanemo i sami odemo do stola po činiju i trešnje. Budemo li čekali da trešnje došetaju do nas, uvenućemo i istrulićemo i mi zajedno s njima.

Najbolji saveti za produktivnost na poslu: unapredite svoje poslovne navike

Isti taj princip preduzimanja može, i mora, da se primeni na sve aspekte života u kojima nešto čekamo. U suprotnom će da bude ono čekaj me… ja sigurno neću doći. Dakle, ako želimo da se pronađemo, moramo, pre svega, da budemo zainteresovani da se nađemo. Ako i kad smo zainteresovani da se nađemo, onda ćemo i da se tražimo. Ako se tražimo, onda znači da nešto radimo. Ako nešto radimo, onda to znači da smo, dok čekamo da se pronađemo, aktivni. Nešto se dešava, nešto preduzimamo, neke korake pravimo.

Dešava se, naravno, da se u procesu traženja malo i izgubimo, malo zalutamo, skrenemo s koloseka, ali sve je to normalan deo tog procesa. I kopači dijamanata iskopaju tone običnog kamenja dok ne dođu do onog koji vredi. Ovde možemo da upotrebimo i metaforu o tragaocima za zlatom koji sasvim sigurno zlato ne traže tako što samo stoje u mestu i posmatraju reku. Ne. Moraju da uzmu ona velika sita, da zagaze u reku, da iz nje „izbunare” velike količine blata pre nego nego što im u tim sitima zasvetluca zlato. Zna da bude i naporno i teško, ali je čak i tada i tako bolje nego da se ne dešava ništa. Jer ako se ništa ne dešava, ništa će i da bude.

PageBreak

Kako da pronađete sebe: princip aktivnog čekanja pomaže da shvatite šta zaista želite u životu
Shutterstock kako_da_pronadete_sebe_princip_aktivnog_cekanja_koji_ce_da_omoguci_da_shvatite_sta_zelite_u_zivotu_2

Šta vas pokreće?

Da bismo, pak, bili zainteresovani da nešto preduzmemo u potrazi za samim sobom, mora u nama da bude strasti, one istinske, suštinske strasti i radoznalosti. Apatija prema svemu i svima, prema svetu, prema sebi i prema sebi u svetu, neće da nas odvede nigde. Ostaćemo u onoj fotelji da gledamo kako trešnje, koje smo mogli u slast da pojedemo, venu i trule. Moramo da imamo energiju koja gori u nama, koja nas pokreće i koja nas vodi. Šta je to što nam pričinjava zadovoljstvo, u čemu uživamo, šta nas inspiriše? Šta nas pokreće? To su važna pitanja u kojima se kriju još važniji odgovori.

Mnogo je izgovora za apatiju i nečinjenje, i previše čak. Ukoliko nismo zadovoljni radnim mestom, lakše nam je da kukamo. Što bismo išta preduzeli povodom toga kad možemo da kukamo. I da čekamo da se nešto desi. Kao svaki pravi Muhamed čekamo da nam breg priđe. Ali breg nam ne prilazi. Niti će. Tu smo – gde smo, akumuliramo sopstveno nezadovoljstvo, na dnevnom nivou trujemo i sebe i druge tim nezadovoljstvom, ali ništa ne činimo kako bismo se iz tačke u kojoj smo nezadovoljni premestili u tačku u kojoj smo zadovoljni. Ništa ne činimo i ništa se ne dešava. A kad smo već tu gde jesmo, nezadovoljni i ozlojeđeni, hajde da vidimo ko je sve kriv što je nama tako kako nam je. Jer uvek je neko drugi kriv za naše izbore. Prebacujemo svoju odgovornost na druge. Da li imamo ikakvo, i najmanje pravo, da to radimo? Nemamo.

Postavite sebi ova pitanja i pronađite sreću: saznajte šta želite od života

Koliko ste puta čuli sebe ili nekog iz vašeg okruženja da se žali(te) na uslove pod kojima radi(te), na situaciju u kući, na odnose sa partnerom, na život? Budite iskreni prema sebi i odgovorite, koliko puta? A onda nastavite dalje i budite još iskreniji – i šta ste tačno preduzeli da iz nezadovoljstva izađete? Ili iskočite, čak. Može odatle i da se iskoči i istrči. Može sve što hoćete, ali da li hoćete? I ako hoćete, šta vas sprečava da tako i uradite?

Nikakvu nam korist ne donosi prst uperen u bilo šta i bilo koga izvan nas. Mnogi filozofi i mudraci ovog sveta su kroz različita vremena govorili o jednoj istoj stvari: slobodni smo onoliko koliko smo odgovorni. Ako stalno svoju odgovornost prebacujemo na druge, nismo slobodni. Ako nismo slobodni, pa ko nam je tačno kriv što nismo? Važno je za nas da shvatimo da nas izgovori nigde neće odvesti i da prosto moramo da se pomerimo ukoliko želimo da iz Beograda stignemo u Bangkok. Da bismo se pronašli, moramo da se tražimo. A nećemo se naći tako što ćemo da zatvorimo oči i umotamo se u apatiju i kuknjavu. Moramo ići kroz život s dozom radoznalosti, ali i hrabrosti da napustimo teritoriju koja nam je poznata i da se, možda, nekada suočimo s nepoznatim prašumama i pustim savanama. Moramo biti spremni i zainteresovani da sami odemo od fotelje do stola po one trešnje. Moramo živeti dok smo živi.

Izvor: Lovesensa