„Čvrsto drži balon", čujem glas brižne majke koja je upravo prošla pored mene sa detetom. Istovremeno čujem i svoj glas iz sećanja - u trenucima kada sam slušala slična upozorenja, a i kada sam ih sama izgovarala. Čvrsto drži balon... Kako jednostavna stvar, a koliko kompleksna u trenutku kada pravimo prve korake u životu. Sve jasno vidimo tih prvih dana, ali nam nije jasno kakav je to novi poredak u koji smo uskočili i kakvi su to sve običaji koji će nas obeležiti i kasnije. Kako bi bilo lepo da nas je neko baš tada, u tim oblikujućim momentima, možda i sekundama, učio puštanju. Mislim, baš to - pusti balon i gledaj ga kako odlazi. Puštaj balone, jedan za drugim, i gledaj kako nestaju u nebu, nošeni vetrom, poput oblaka. „Oblak ne zna zbog čega se kreće upravo tim smerom i tom brzinom", napisao je Ričard Bah. „On oseća impuls - onamo sad moram. Ali nebo zna zbog čega i kuda svi oblaci idu. I ti ćeš znati kada se uzdigneš dovoljno visoko da vidiš iznad oblaka."
Dobijati dok gubimo. Ljude, stvari, misli, ideje, snove.

Koliko istine ima u današnjoj duhovnosti: da li se oslobađate ega ili ga jačate?

Dobijati dok gubimo. Ponavljam sebi dugo. Ne znam tačno kada je počelo, samo znam da traje toliko da više ne može biti faza kroz koju prolazim tako što govorim sebi kako je samo faza. I nisam u tome sama, naprotiv. Znam još mnogo bliskih osoba, pa i nekoliko bliskih po duši, iako nismo u kontaktu. Znam i one sa kojima se samo u prolazu pozdravim, znam i neke samo po uzdahu, pognutoj glavi, ubrzanom hodu ili odsutnom pogledu. Znam i da oni koje ne znam i ne poznajem lično surfuju na cunamiju. Rekla bih ovih poslednjih dana, kada bi se to računalo i merilo danima...

Paralelno sa slikom lutajućih slobodnih balona koje smo izgubili i srce nam se cepalo za njima, ili smo kažnjeni što smo ih izgubili ili smo bili tužni što su možda bili posebni, najlepši, jedini, mandale od peska su sijale u mom umu i srcu. Slika monaha na Tibetu kako u onim čudesnim narandžastim odorama sede oko mandale i slažu zrnce po zrnce peska uklapajući jedinstvenu, punu boja, magičnu, simboličnu mandalu. Sati klize niz prste strpljivih vladara pažnje, koji sede nagnuti nad svojim delovima celine, dok milioni obojenih zrnaca peska padaju kroz zrak, verovatno lagan i prozračan, pročišćen zvucima flaute, bubnjeva i cimbala.

Zamišljam kako kroz svako zrno prolazi zvuk, kako ga nosi vibracija, kako se spušta na pod u tačno iscrtanu površinu i nalazi svoje mesto, svoju svrhu, ispunjava svoj zadatak. Dani, sati, vibracije, misli, svest i slika njihovog uma ili srca ili možda i našeg uma kroz njihove oči, i mandala na kraju, kada je gotova, jednim pokretom ruke u trenu nestaje. Monasi je uništavaju kako bi ukazali na prolaznost života i preneli poruku kako njihov rad nije bio uzaludan, iako je prolazan i da se u samom radu uživa možda i više negu u rezultatima rada. Njihova dobit je mnogo veća od večne slike, nepomerljive i nepromenjive. Njihova dobit je sloboda. Umetnost puštanja i prepuštanja. Kako veličanstveno lako i za nas zapadnjake ujedno blistavo strašno - dunuti, ili rukom mahnuti i uništiti sate predanog rada.

Izrada mandale mi je donela mir: Jasmina Stojanović o art-terapiji koja je zavela svet

Ali, kome taj rad pripada? Kome je posvećen? Koga boli zaista što ta mandala više ne postoji? Ili što je balon nestao? Ili što jednostavno nekoga ili nešto morate da pustite?

Ne vezivati se me je dugo mučilo, priznajem. Tinjalo i protivilo se mojim uverenjima, stavovima, koji pak stoje kao tvrđave ličnosti i ne popuštaju jer - kada bi se oni srušili, šta ostaje? Tako bar tvrdi uporna podsvest. Ne vezivati se je bockalo i moje srce, željno vezivanja, povezivanja, puno želja. „Mislim da sam konačno shvatila šta to stvarno znači", rekla sam pre neki dan. Stvarno, naravno, ne postoji. Stvarno je ono u šta mi verujemo da je stvarno. Ali bilo mi je važno da sam shvatila, hm, možda bolje reći - osetila, šta to (možda samo za mene) znači. Ne vezivati se za našu percepciju događaja i osoba. Jer su one samo to - naša percepcija. To ne isključuje povezanost sa događajima i osobama i stvarima. Možemo itekako biti posvećeni i predani i upućeni, ali istovremeno ne biti vezani za našu percepciju onoga čemu se dajemo.

Kada se uzdignemo da vidimo iznad oblaka, možemo biti i nebo i vetar i smer i oblak koji luta i balon koji traži svoje mesto, ili možda samo posmatra svet pod sobom. Možemo biti slobodni i svoji, i tuđi celim svojim bićem.

Nekad toliko lepote imam u sebi, toliko reči neizgovorenih, dubina nedodirnutih, bolova neodbolovanih i prelepih širina u koje bih vas smestila. Ne znam šta to nekad spreči tu bujicu. Možda to „drži (se) čvrsto". Možda treba neko da dune u mene i da se rastočim u hiljade zrnaca peska kroz koje se prelama svetlost. Možda je takav dah i dao život prvom čoveku. Dao mu je boju, zadatak i smisao. Idi i budi.

Ekart Tol smatra da mi kreiramo probleme i držimo se njih jer nam oni daju osećaj identiteta. Ako pustimo ono što nam tog trenutka daje snažan emotivni osećaj, šta nam onda ostaje? „Ako otpustite malo, imaćete malo mira", rekao je Ajahn Chah. „Ako otpustite mnogo, imaćete mnogo mira." Ostaje nam mir.

Izvor: Sensa