U filmu “Velika lepota” protagonista Đep Gambardela u razgovoru s Andreom, mladim muškarcem koji živi u svom svetu, dok “sav normalan svet” upire svojim prstom u njega i lepi mu etikete poremećene ličnosti na čelo, kaže ovako: “Svet je previše komplikovan da bi pojedinac mogao da ga razume.” Na to mu Andrea odgovara, vrlo ozbiljno, dok ga gleda pravo u oči: “To što ti ne možeš da ga razumeš ne znači da niko ne može da ga razume.” Đep ostane bez reči, a Andrea ode nazad, u svoj svet.

Uglavnom svi mi razumemo samo ono u šta verujemo, baš kao što uglavnom verujemo samo u ono što razumemo. Sve ostalo odbacujemo, stigmatizujemo, negiramo, potcenjujemo ili uopšte ne uzimamo u obzir. Postoji samo i isključivo ono što je za nas realno.

Ali šta je uopšte realno? Šta za nas znači realno? Ako malo pogledamo oko sebe, možda ćemo da (u)vidimo da ruža i ljubičica uopšte nemaju problem da žive jedna pored druge. Ruža sasvim sigurno ne upire svojim trnjem u ljubičicine latice zato što su manje od njenih ili zato što su drugačije boje. I ruža i ljubičica žive svoju realnost. Ni ruža ni ljubičica ne negiraju jedna drugu. Osa neće da skoči leptiru za vrat i da ga žaokom izbode zato što on ima božanstvena krila a ona ih, eto, nema. Ako se prebacimo u životinjski svet, moći ćemo da primetimo isto: gepard neće da pojede antilopu zato što ne izgleda kao on. Napašće je jer mu je to hrana, a ne zato što mu se ne sviđa kako ona razmišlja i živi. To je tako u životinjskom svetu.

Ali mi smo ljudi. Nismo životinje. I imamo nešto po čemu se od životinja razlikujemo. Imamo zdrav razum. Sposobni smo, ili bi bar trebalo da budemo sposobni, da shvatimo da ne možemo i ne smemo da “pojedemo” drugog samo zato što ne izgleda kao mi, što ne razmišlja kao mi, što se ne oblači kao mi, što nije istog imovinskog stanja kao mi, što vozi kola koja se njemu sviđaju, a nama ne, što voli njega ili nju.

Skloni smo da namećemo svoja mišljenja i stavove, svoj stil života, svoju “normalnost” i “ispravnost”, baš kao što smo skloni da duboko verujemo da je najbolje tako kako mi mislimo, kažemo i radimo, samo tako i baš nikako drugačije. Koliko smo tome skloni, toliko s druge strane nismo skloni da se otvorimo ka drugačijem od našeg. A bilo bi dobro i mudro da jesmo otvoreniji. Ne dozvoljavamo sebi širinu uma i što je još štetnije za nas – ne dozvoljavamo sebi širinu duha. Mislimo da smo pametniji od svih drugih, da niko ništa ne zna.

Istina je sasvim drugačija. Istina je da svako od nas najbolje zna šta je za njega najbolje. Istina je i da svako ima pravo da bude drugačiji od nas. Od tebe. Od mene. Odličan primer za to je jedno rozikasto drvo na Novom Beogradu. Roze listiće ima i raste, diše i živi okruženo s nekoliko drugih, “normalnih”, zelenih stabala. Zelenim stablima sasvim sigurno ne pada na pamet da svoje korenje ili grane puste oko drugačijeg drveta s namerom da ga udave, jer je drugačije. Da mogu da govore, sigurno ga ne bi osudili što je, eto, ono jedino roze.

Kako da pronađete sebe: princip aktivnog čekanja pomaže da shvatite šta zaista želite u životu

“Pre nego što uperiš svoj prst u mene, budi siguran da su ti ruke čiste”, rekao je svojevremeno BobMarli. Svi mi imamo pravo na svoje izbore, pa je u skladu s tim prirodno da imamo pravo i da grešimo. Ali ko smo mi da bilo kome govorimo šta i kako treba da radi i misli? Šta nas navodi da dajemo sebi za pravo da na takav način zalazimo u živote ljudi? Gde nam je pokriće za to?

Niko nikada nije rekao da moramo sa svima da se slažemo, da sve prihvatamo, da za sve imamo razumevanja. Niko nikada. Imamo pravo da izaberemo šta nam se sviđa a šta nam se ne sviđa, imamo pravo da imamo svoje mišljenje i svoje poglede na život i svet, ali ukoliko sebe smatramo razumnom osobom, onda bi trebalo da imamo na umu da i drugi imaju isto to pravo. Ne moramo da podržimo drugačiji način života od našeg, ali ko smo mi da ga osuđujemo? Poštujmo tuđe izbore ukoliko želimo da i drugi poštuju naše. Pođimo od sebe.

Ako nešto ne razumemo, ne znači da to nešto ne postoji ili da nije moguće ili da nije normalno ili da je besmisleno i smešno. Ako nešto ne razumemo, to prosto i jednostavno znači baš to – ne razumemo ga. Ukoliko smo radoznali, potrudićemo se da razumemo i na taj način ćemo sebi proširiti horizonte i nešto novo uvideti, čuti i naučiti. Ukoliko nismo radoznali, ostaćemo tu gde smo…gde god da je to. I nastavićemo da verujemo da mi, ipak, sve najbolje znamo i da su samo naši snovi i naše želje najvažniji, tuđi se ne računaju jer su, eto, nerealni. Nastavićemo da živimo u zabludi koja nam sasvim sigurno donosi neuporedivo više štete nego koristi.

Mika Antić je postavio odlično pitanje, baš kao što je Andrea u “Velikoj lepoti” dao odličan odgovor. Imajmo to u vidu prvi sledeći put kada čujemo da neko osuđuje naše snove i naše želje i naš način života i naše bilo šta. Imajmo to u vidu i prvi sledeći put kada mi budemo ti koji će da osude tuđe snove i tuđe želje i tuđi način života i tuđe bilo šta. Jer svi imamo pravo da drugačije sanjamo, da drugačije budemo budni i da drugačije razumevamo ili ne razumevamo svet i sebe u svetu.

Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kada smo drugačije budni?” – Miroslav Mika Antić.

Izvor: Lovesensa