Poverenje darujemo iz pozicije unutrašnjeg deteta, a zrelu odluku o tome donosimo iz pozicije odrasle osobe, poručuje kolumnista Sense.hr i naglašava kako nikad ne možemo biti 100 posto sigurni da nećemo biti iznevereni. Ipak, poverenje je put prema ispunjenim i smislenim odnosima, zato je važno osvestiti imamo li problem sa poverenjem i na tome raditi.

Svi smo rođeni kao potpuno nemoćna deca sa telesnim i emotivnim potrebama koje su mogli zadovoljavati jedino drugi. Osobe najbliže novorođenčetu su najpre majka, potom otac, a u nekim porodicama to su i starija braća i sestre, tete i ujaci, bake i dede. Ako su naše potrebe bile prvenstveno primećene i zadovoljene, osećali smo se dobro i sigurno. Mogli smo se posvetiti gugutanju, stiskanju šaka, posmatranju igre svetlosti, guranju stopala u usta – jer u to vreme to je bilo sve što smo mogli raditi. Sve ostalo radili su drugi.

Erik Erikson, jedan od najvećih psihologa dvadesetog veka, ovu prvu fazu razvoja smatra osnovom celokupnog daljeg emotivnog razvoja. Traje od rođenja do navršenih osamnaest meseci života i može rezultirati temeljnim poverenjem ili temeljnim nepoverenjem u život i ljude. Ali, rezultat ne zavisi samo o negovanju i zadovoljenju potreba, nego o kvalitetu odnosa majke i novorođenčeta. Sve ima uticaja: majčino zadovoljstvo ulogom majke i osećaj da je vredna poverenja, majčina emotivna stabilnost, dostupnost i posvećenost detetu.

Poverenje koje je utemeljeno na izvoru života prenosi se i na druge odnose, kako u detinjstvu, tako i u odraslom dobu. To ne znači da će dete ili odrasla osoba koja je svoju prvu fazu života provela u uslovima koji su u njoj razvili kvalitetu poverenja naivno verovati svima. Upravo suprotno – biće u stanju prepoznati ljude vredne poverenja i imaće hrabrosti takvim ljudima poklanjati poverenje jer poklanjanje poverenja svojevrstan je rizik. Nikad ne možemo sa stopostotnom sigurnošću znati da nećemo biti iznevereni.

Kada je reč o poverenju, ono prvih 18 meseci života deteta ima izrazito važnu ulogu, ali to nije sve. Osećaj poverenja oblikuju i razna druga iskustva. Što je dete više okruženo odraslima koji su vredni njegovog poverenja, to mu je posle lakše kroz život ići sa osećajem poverenja.

A česta izneveravanja raznih vrsta, kao što su neispunjena obećanja, seksualna zlostavljanja ili korišćenje onoga što je dete poverilo protiv deteta, kasniji kapacitet za poverenje pomiču prema jednom od dva pola – prema krajnjoj nepoverljivosti ili prema izrazitoj lakovernosti.

Iako krajnja nepoverljivost ima zaštitnu funkciju, ona je retraumatizirajuća jer se osoba koja će vas izneveriti vidi u svakom čoveku, baš kao što je retraumatizirajuća i lakovernost, odnosno poklanjanje poverenja onima koji ga ne zaslužuju. To ne znači da izgubljeno ili pak nikad stečeno poverene nije moguće vratiti, restaurirati, stvoriti. Moguće je, ali na tom putu ne možemo zaobići čoveka.

PageBreak

Kako verovati ljudima kada ste više puta iznevereni: ovako ćete vratiti poverenje u ljude i u život
Foto: Unsplash/ Gift Habeshaw kako-verovati-ljudima-kada-ste-vise-puta-iznevereni-ovako-cete-vratiti-poverenje-u-ljude-i-u-zivot2

Ponovo otključajte svoje srce

Poverenje u Svemir, Boga ili anđele može doneti mir ili osećaj uzvišenosti i blaženstva, ali to samo po sebi nije lekovito jer ne uključuje baš nikakav rizik. Lako je imati poverenja u neko savršeno biće. Ali šta je s poverenjem u čoveka? Ono nije moguće bez rizika, a opet, s druge strane, kako proceniti na koliko rizika smo spremni? Koliko se i kome otvoriti?

Psihoterapija je veoma dobar put za vraćanje izgubljenog poverenja, s tim da je i tu moguće retraumatiziranje. I psihoterapeuti su samo obični ljudi sa specifičnim profesionalnim iskustvom – neki su se razvijali u pravcu koji ih čini ljudima od poverenja, a neki nisu – tako da je i to rizik. Nijedna promena nabolje nije moguća bez preuzimanja određenog rizika, bez otvaranja na neki nov način.

Hrabrost za poklanjanje poverenja ljudima koji su ga vredni nije moguće bez razvijanja poverenja u vlastite snage. To znači: moći se zaštititi kad se osećamo ugroženo, biti u stanju postaviti granicu prema onima koji naše lične granice prekoračuju, moći uzvratiti ili smiriti situaciju ako se osećamo napadnuto. Unutrašnje dete u nama je ono koje poklanja poverenje, koje se izlaže, i ako uz njega nije budna odrasla osoba, onda je to dete samo, bez zaštite, bez onog ko dobro procenjuje kakvo ponašanje je u redu, a kakvo nije – a takav rizik je za nekog čije poverenje je izigravano prevelik.

Poverenje aktivira primarne ljudske snage, one sa izvora života. Zato je ići kroz život s poverenjem neprocenjivo – sa poverenjem da ćemo raditi najbolje izbore za sebe, birati bliskost sa ljudima od poverenja, prepoznavati prilike koje nas mogu odvesti prema boljem životu...

New age karakteriše poverenje tipa: samo se trebamo otvoriti i imati poverenja, pa će se Svemir pobrinuti za nas. Ali to ne funkcioniše zato što takvo poverenje osnažuje naivnu, dečiju poziciju, jer se unutrašnje dete otvara Svemiru koji je neka vrsta velike, dobre majke koja je tu da zadovoljava naše potrebe i ispunjava nam želje.

Kao odraslim ljudima, međutim, ne treba nam velika dobra majka skrojena od fikcije verovanja. Potrebno nam je da budemo dobri roditelji samima sebi, svom unutrašnjem detetu, da pazimo na vlastite osećaje i uz unutrašnje dete u sebi imamo budnu i spremnu odraslu osobu. To možda zvuči apstraktno – unutrašnje dete i odrasla osoba u nama!

Međutim, ako razmislite o tome koji je deo vas aktivan kad želite pomoći detetu koje se izgubilo, onda znate da u sebi imate kapacitet odrasle, negujuće osobe. A ako razmislite o tome koji je deo vas aktivan kad ste povređeni i, recimo, najradije biste se sakrili, onda znate da u sebi imate i unutrašnje dete kojem su potrebni podrška i razumevanje.

Ponovo oživeti izgubljeno poverenje moguće je ako unutrašnja odrasla osoba ne napušta unutrašnje dete, kad ga vodi kroz život da stekne nova iskustva, uči od novih ljudi i oseti što više života. Zato je put poverenja put novog otvaranja svetu na stare, izvorne načine. To je put koji od nas zahteva hrabrost i istrajnost, ali nagrada je neprocenjiva – novo oživljavanje onih iskonskih snaga koje nas prema ljudima i svetu otvaraju uvek na nove načine.

Izvor: Sensa.hr