Koja je razlika između rane na telu, koja se na prvi pogled može videti, i emocionalne rane, koju možda niko ne vidi, pa ni mi sami? Šta ako emocionalnuranu ignorišemo i negiramo godinama? Možemo li telo i duh isceliti na isti način? Jay Shetty, popularni vloger i dobitnik nagrade Shorty Award za zdravlje i wellness, daje jednostavan odgovor na to.

"Telesne povrede je lako primetiti jer ih možemo videti. Možemo videti krv ili slomljenu kost kao dokaz povrede. Ako ste ikad bili povređeni, osećali ste intenzivnu spoljnu bol, možda čak vrisnuli ili viknuli od bola i tada bi svako oko vas postao svestan bola koji osećate. Ali emocionalne rane su drugačije. Ponekad je iskustvo u potpunosti unutrašnje - tuga, ljutnja, stres, pritisak, teskoba.

Možda je neko izneverio naše poverenje ili nam je slomio srce. Možda je odbijeno nešto na čemu smo radili danima, mesecima, godinama. Te rane je mnogo teže uočiti jer su skrivene i možda smo ih dugo negirali, pa nisu vidljive ljudima oko nas.

Kada imamo ranu, kao što je duboka posekotina, odmah znamo da doživljavamo bol. Sledeći korak je očistiti ranu, zašiti je ako je potrebno i naposletku staviti zavoj na nju. Moramo dobro očistiti ranu da se ne inficira i dobra stvar pritom je to što vidimo kako rana izgleda.

Isceljivanje emocionalne rane deluje na isti način, izuzevši činjenicu da ponekad emotivnu ranu dugo ignorišemo i zanemarujemo. Zato postoji mogućnost da se ona inficira. To znači da rana može rasti, a da mi to i ne znamo. Uzrok rane može biti smrt partnera ili zlostavljanje, automobilska nesreća, razvod braka ili neka druga neočekivana situacija. Najčešći znaci emocionalne rane su teskoba, depresija, izolacija i gubitak odlučnosti.

Osvestiti da imamo emocionalnu ranu je prvi korak. Drugi korak je zapitati se da li je to nešto što možemo rešiti sami ili nam je potrebna pomoć. Moramo postati svesni svakog delića izazova koji nas očekuje jer "čišćenje" emocionalne rane podrazumeva ponovno prisećanje na traumatičan događaj i dopuštanje sebi da ponovo osetimo tu emocionalnu bol. A to je vrlo neprijatno.

Kod telesnih rana vidljivo je trebamo li pomoć ili ne - pri hodanju, otvaranju vrata... kod emocionalnog bola traženje pomoći čini se poput slabosti, podeliti je sa drugima, reći im šta se događa sa nama. Ali, zapravo je to znak hrabrosti.

Ako ste na štakama i potrebna vam je pomoć pri prolasku kroz vrata, ne stidite se toga, znate da morate zamoliti za pomoć. Emocionalna rana je takođe takva. Nema potrebe da se sramimo ili osećamo manje vrednima ako nam je potrebna podrška u životu.

Kada je u pitanju telesna rana, ne gubimo vreme, odmah idemo kod lekara, a kod emocionalnih rana čekamo danima, nedeljama, mesecima, ponekad i godinama da zatražimo pomoć.

Poslednji korak u isceljivanjuemocionalnerane je njeno zamatanje zavojem. Ono zahteva vreme i uključuje opraštanje, prihvaćanje i otpuštanje. To je najduži deo procesa izlečenja. Kao i telesna rana, tako i emocionalna može ostaviti trajan ožiljak. Ne možemo očekivati da nestane tek tako, samo zato što je u početku nismo opažali.

Želim naglasiti da svoje emocionalne povrede moramo tretirati sa jednakom pažnjom kao i telesne, ako ne i većom. Moramo biti svesniji toga kako se osećamo i sa kime možemo podeliti svoju bol jer praćenje napretka procesa isceljenja zavisi od nas.

Ne ljutite se na sebe što je potrebno vreme da se iscelite. Osetite svaki delić rane i prođite kroz nju."

Izvor: Sensa.hr