Nekada davno, nakon velikog nevremena, dva monaha hodala su blatnjavim putem. Nakon izvesnog vremena naišli su na lepu mladu devojku koja je pokušavala da pređe put. Imala je dugu, svilenu haljinu koju bi uprljala i uništila ako bi krenula preko blata. Jedan od dvojice monaha je uhvati oko struka, podiže je i prenese na drugu stranu. Devojka ode svojim putem a njih dvojica nastaviše dalje. Hodali su tako u tišini, ne progovorivši ni reč . Nakon nekoliko sati hoda, ovaj drugi ne mogavši više da izdrži, uz prekor zapita onog koji je preneo devojku kako se usudio da uradi tako nešto što ne priliči jednom monahu. On mu odgovori: "Ja sam onu devojku spustio pre nekoliko sati. Zašto je ti i dalje nosiš?"

Ne sećam se tačno gde sam pročitao ovu priču ali znam da je na mene ostavila veoma snažan utisak da sam je zapamtio. Fantastična metafora o vezanosti za prošlost i nemogućnosti da se prošlosti oslobodimo. Koliko često se nađemo u situacijama u kojima se držimo prošlosti i unosimo je i trenutak u kom živimo? Upravo ta prošlost nam predstavlja neverovatan teret i ne da nam da se uključimo u svakodnevne tokove svog života. Prošlost nam postaje krivac za sve ali i opravdanje za sve u čemu nismo uspeli. I dokle god se držimo čvrsto za sve to što je prošlo, teško će nam biti da krenemo dalje.

To i jeste jedan od osnovnih razloga zbog kojih mnogi koji žele da promene nešto u svom životu nemaju baš jasan odgovor kad ih upitate kakav život bi želeli da žive. Reći će vam da ne žele više da rade taj i taj posao, da ne žele više da žive u braku sa osobom koja ih ne podržava, da ne žele više ni da čuju za određenu osobu, da ne žele više da trpe obaveze koje im drugi nameću...

Kad god uhvatimo sebe u "mantranju" ovakvih "ne želim" rečenica, zaustavimo se i preformulišimo izjavu. Izjava "Ne želim više da radim sa ljudima koji ne vide koliko stvarno vredim" u našem umu ne stvara jasnu sliku poslovnog okruženja kakvo za sebe priželjkujemo. Bolje je reći: "Ja sam spreman da prihvatim svoj idealan posao u kom svi moji kvaliteti i talenti dolaze do izražaja, u okruženju ljudi koji mi prijaju i koji me podržavaju".

PageBreak

Život je vaša vizija

I prva i druga rečenica su odgovori na situaciju u kojoj se nalazimo s tim što govoreći prvu ostajemo na nivou konstatacije, a sa drugom ulazimo u proces kreacije. To što smo do juče bili u okruženju koje nam ne odgovara ne znači da je stvar nepromenjiva i da i dalje moramo da ostanemo u tom modelu iz prošlosti. Ovoga trenutka možemo da donesemo odluku da se oslobodimo tog balasta prošlosti, da ga spustimo kao što je to učinio monah sa početka priče, i da nastavimo dalje u pravcu svoje nove vizije.

Kraj jedne godine i početak nove jeste upravo period kada postavljamo pred sebe neke ciljeve. To nije čudno jer upravo to je period kada se povezujemo sa onim malim detetom koje i dalje čuči u nama i koje veruje u čuda. Dete u nama i dalje veruje u Novu godinu i u Deda Mraza. To naše malo unutrašnje dete čuva u sebi onu nepokolebljivu veru koja i jeste suština našeg bića, a to je DA SU ČUDA MOGUĆA. Ono se ne pita da li je izvodljivo i na koji način je izvodljivo. Zato je sada pravi trenutak da i vi zapišete svoju viziju, i to ne samo za narednu godinu već na malo duže staze. Šta je to što biste za sebe poželeli? Uzmite papir i olovku i zapišite svoju viziju. Zapišite jer pisanjem se mnogo čvršće povezujete sa svojom idejom, pisanjem dajete snagu onome ka čemu idete i jednoga dana kada se osvrnete na to što ste pisali bićete prijatno iznenađeni kad shvatite šta se sve od napisanog i ostvarilo.

Dakle, na vrhu papira napišite naslov MOJA VIZIJA. Da bi vam bilo lakše, evo nekih smernica i pitanja koja će vam pomoći: zamislite sebe i svoj život za 10 godina. Šta biste se usudili da radite kad biste znali da ne možete da omanete, da za vas nema nikakvih ograničenja, da su sva čuda moguća? Opišite šta vidite, čujete i osećate u svom idealnom životu. Ko je još sa vama? Kako provodite vreme? S kim provodite vreme? U kakvom okruženju živite? Kako se osećate? Neka vam ova pitanja pomognu u ovom procesu i ne ograničavajte sebe dužinom teksta. Pišite koliko vam je volja i dozvolite tom detetu u vama da se ponovo zabavlja u maštanju, zamišljanju i kreiranju. Život je igra - uživajte u njoj! Prošlost je prošla, neka ostane tamo gde joj i jeste mesto.

Sada je pravi je trenutak da slobodno krenete napred!