Magično pravilo broja tri se pokazalo kako neumoljivo deluje u mom životu. Ankica, moja nerazdvojna prijateljica dobila je istu dijagnozu kao i moja mama i brat, samo oni nisu imali nadu za izlečenja. Kada mi se Ankica javila iz bolnice da mi saopšti rezultat ispitivanja - u šoku sam pomislila: "Šta je to što nisam naučila sa majkom i bratom pa mi ista bolest po treći put dolazi u život?"

Kada kažu: "Ne znaš zašto je to dobro" - to "dobro" ne vidiš. Kako sam mogla, iz tadašnje perspektive, da mislim da je dolazak i moj boravak u Londonu nešto lepo? Ankicina bolest me je u svemu vraćala u najteže trenutke moga života. Kako pronaći radost i vezati se za sadašnjost, biti pozitivan uz sve životno iskustvo kroz koje sam prošla? A znam da je to jedini način.

Međutim, London mi je pružio mogućnost da se posvetim sebi i da svaki slobodni trenutak, kada nisam trebala Ankici, provodim u Life centru, mojoj novoj ljubavi. Upoznala sam se sa različitim joga školama i pravcima, sa raznim alternativnim tehnikama lečenja, ispred mene se otvorio čitav jedan svet. I to na način da nisam akademski u njemu, već u njemu živim punim plućima. Svaki od ovih načina lečenja je mogao da produži Ankici život... I već tada sam znala da ću takav centar imati u Beogradu. Snovi se ostvaruju - ako verujete u njih!

Ankicina bolest me je naučila tri stvari: prvo, da kada prestanemo da mislimo kako i kada će se nešto desiti, stvari se dese na najbolji način koji nismo mogli ni da pretpostavimo; drugo, da treba da učinimo sve što možemo i da se ne vezujemo za rezultat, jer on ne zavisi samo od nas, i treće, da je "prihvatanje" najbolji protivotrov za strah, neizvesnost i bes koji osećamo kada dajemo sve od sebe a ne dobijamo rezultat kakav očekujemo. Živele smo jedan od najvećih načela joge - Išvaru pranindhanu!

Yoga Sutra II.45 kaže da osobođenje - najveća sreća - dolazi iz ljubavi i predavanju Bogu. Da bismo razumeli Išvaru pranindhanu trebalo bi razumeti prvo šta je "Bog", a kao drugo, šta u kontekstu ove ideje znači predavanje, prepuštanje.

Boga nije potrebno shvatati na religio­zan način. Dovoljno je prihvatiti i predati sebe božanskoj koncepcji - verovati da izvan nas postoji svest koja radi za naše najveće dobro. Uraditi sve što je potrebno i pustiti da se stvari dese. Ja shvatam to kao naš lični uvid da se univerzalna energija kreće u nama, da smo je prepoznali i prihvatili.

To je predavanje konceptu da smo svi deo te energije i da ne možemo da je kontrolišemo već možemo samo da se krećemo u pravcu u kome se ona kreće! U tom prepoznavanju ne postoji ego - ne možemo napraviti prepuštanje na nivou uma u kome ego gospodari.PageBreak

Otpustite svoje "ja"

On ne može da "pusti" sopstveno JA koje stvara granice i misli da ima moć da kontroliše. Sujeta je osnovna prepreka u ličnom razvoju! Prepuštanje može da se desi samo na nivou duše, jer ona zna da je deo te energije!

Pojmovi kao što su: sreća, dobro, malo, lepo su nominalizacije i za svakoga od nas imaju drugačije značenje. Ono što je za nas "dobar ručak" nije za nekog Eskima, zar ne? Šta u kontekstu ove ideje znači reč prepustiti se, predati se? Da li ona znači odustati ili živeti u skladu sa najnovijim trendom "opušteno" (moje tumačenje - neodgovorno) ili pak treba drugima da popuštamo jer smo mi "spiritualniji" od njih?

Upravo ovakva tumačenja prouzrokuju toliko otpora, svesnog i nesvesnog, kada nekome kažemo: "pusti". Jer nijedno od ovih tumačenja nema ništa zajedničko sa Išvarom. Ona ne podrazumeva inerciju, jer nekada moramo da se uskladimo sa tokom energije i "predavanje" znači - prepusti se i uđi u borbu! Iskreni sledbenik ovog koncepta nekada izgleda pasivno, naročito kada se pojavi potreba da se krene u akciju, i dok svi oko njega urlaju: "Pokreni se! Uradi nešto!", on posmatra stvari jer zna da nije trenutak da deluje.

Master Išvare je master kretanja energije! On zna, intuitivno, kada su vrata otvorena i onda kreće. On je budan - i kada je pasivan, jer zna da može napredovati jedino kada se kreće zajedno sa strujom. Ova sposobnost da se povežemo sa kosmičkom energijom i da plovimo na tom talasu snage predstavlja vrhunac "predavanja".

Kada prihvatamo i predajemo se ovoj ideji? Kada se nalazimo u izuzetnim životnim okolnostima u kojima nemamo rešenje. Kada, kao Ankica, činite sve što je do vas ali, bez obzira na napore, rezultat ne dolazi ili je ishod potpuno neizvestan. Istovremeno, znamo da to što činimo - mora da se dovrši, da ne postoji status quo i da trenutna situacija mora da se promeni. Ankica je znala da, bez obzira na to što čini sve što je do nje, ne postoji mogućnost da se izleči ili da odloži operaciju. Imala je mogućnost da bude operisana ili da umre. U tom stanju ili ćete da upadnete u stanje očaja ili da se "prepustite".

Teško je imati poverenja i predati se Bogu koga u takvim slučajevima često osuđujemo, kada nam se čini da nam je život okrenuo leđa, da je nepravda ono što nam se dešava. Moje životno iskustvo me je naučilo da postoji trenutak razrešenja koji nastaje nakon teških kriza intenzivnog napora, frustriranosti, udaranja glavom kroz zid. Nakon te iscrpljujuće borbe i straha da gubim, da to nije fer - nastane trenutak duševnog mira.

Shvatim da sam došla do granice kada dalje ne vidim. Iznutra, kao da nastane neki vakum, prazan prostor. To je trenutak u kome je um pustio tovar kontrole, očekivanja i svog ličnog značaja i dao slobodu duši da leti! Ona ide ka onome čemu pripada... U takvim trenucima se dešavaju uvidi, čuda, eureke i razrešenja.