Sve što je deo nas, jeste prihvatljivo. To kako se u ovom trenutku osećamo jeste upravo ono što nam je iz nekog razloga potrebno. Bilo da je to bol, tuga, ogorčenost, odbačenost, osećaj izolovanosti, usamljenost, potištenost ili strah koji parališe, sve to jeste deo nas, našeg iskustva i samim tim potrebno, dragoceno i prihvatljivo. Sve što osećamo, sve što činimo, sve što mislimo, sve to od čega želimo da pobegnemo, da se oslobodimo, pre bilo čega, mora upravo od nas samih da bude prihvaćeno. Kako je uopšte moguće osloboditi se nečega što nismo spremni da priznamo da postoji?

Kako je moguće osloboditi se nečega čega nema? Ako ga nema, znači da nije prisutno. A ako nije prisutno, nema razloga ni načina da ga se rešimo. Šta je onda to što nas pritiska? Šta je onda to što unosi nemir i doprinosi našoj zbunjenosti? Koji je onda to razlog našeg unutrašnjeg konflikta koji nam ne dozvoljava da se osećamo upotpunjeno?

Pre nego što uđemo u bilo koji proces rešavanja i oslobađanja od onoga čega želimo da se oslobodimo, prvi i najvažniji korak jeste da priznamo i prihvatimo da to "nešto" u nama zaista postoji. Danas, mnogo godina i decenija kasnije, učimo neke nove šablone, otkrivamo postojanje nekih drugačijih načina života i verovanja. To je upravo i jedan od osnovnih razloga što se plašimo onoga što bi moglo da se dogodi. Plašimo se onog nepoznatog, onog što još nismo iskusili ili onog što smo možda nekad i probali da doživimo ali nam je bilo sugerisano da je iz ovog ili onog razloga neprihvatljivo.

To što smo naučeni da ne govorimo o svojim emocijama, to što nam je bilo zabranjeno da se ljutimo ili da plačemo, to što nismo dobili dozvolu da osetimo a nakon toga i izrazimo svoja osećanja jeste ono što u određenom trenutku osetimo kao iskonski zov da jednom konačno rešimo. Došao je trenutak da prihvatimo potpuno novo pravilo u ovoj našoj čudesnoj igri zvanoj Život. To pravilo kaže da je u redu da osetimo, ispoljimo i oslobodimo svoja osećanja. To novo pravilo nas uči ne samo da je u redu nego da je i jedino ispravno za nas, za naše zdravlje ali i za sve one sa kojima u zajedničkom odnosu učestvujemo u igri.

Kada kažem da je u redu da ispoljimo svoja osećanja, ne mislim da svi treba da idemo ulicama i da kritikujemo, osuđujemo i "bez dlake na jeziku" govorimo šta o kome mislimo. To nije ono što donosi boljitak niti slobodu. To je ono što dodatno raspiruje nemir i čini nas još odvojenijim i od sebe i od sveta koji nas okružuje. To je igra ega koji traži zadovoljenje. Naš zadatak zarad našeg unutrašnjeg mira i zdravlja jeste da sebi priznamo da se u nama dešava to što se dešava, da je u redu da se osećamo baš tako kako se osećamo i da nakon perioda koji nam je potreban da iskusimo upravo to što se događa, napravimo novi izbor. Emocije su tu da bi nam prenele određenu poruku, da bi nas navele da razmislimo gde smo to skrenuli sa puta, i da nakon toga počnemo da se malo po malo vraćamo u kolosek. Ako osluškujemo svoje emocije, uvek ćemo biti na pravom putu.

Postoje periodi bola, tuge ili patnje i nije zdravo preskočiti ih i zanemariti. Odbolujmo jer i to je u redu. I bol je deo puta. I tuga. I strah. A kad prođe oluja, kad se oblaci sklone, pred nama će se otvoriti novi put. I mi ćemo na taj put stupiti sa novim znanjem, sa novom snagom i sa spoznajom da je u nama moć mnogo veća nego što mi to možemo da zamislimo. Dozvolimo upravo toj snazi da se ispolji u svom punom sjaju. I slobodno nastavimo dalje. Putem promene!