"Tu gde si bio, sada je praznina u svetu..."

Dragi prijatelji,

Da li ste nekada izgubili nekoga? Stvarno izgubili?! Da ih nikada ponovo ne vidite... Barem ne u ovoj dimenziji!

Pa, ja jesam... prošle nedelje. Izgubila sam tatu. Odlučio je da se pridruži Anđelima. Da me pazi i bodri, ali ovaj put, odozgo!

Moj tata. Moj najveći fan! Jedina osoba u Kosmosu koja je razumela moj osmeh, suze, moje brige... Moj tata, koji me tako nežno naučio kako da postojim, kako da volim, da delim!

I dok sam mu pisala oproštajno pismo koje sam stavila u njegov džep, pre nego što nas je zauvek napustio, nisam mogla a da se ne setim svih stvari koje sam naučila od njega, jednostavno posmatrajući ga, i svih stvari kojima me je naučio!

Ovo su, moji prijatelji, stvari koje će večno živeti u meni. Duh moga tate nastavlja da živi i razvija se u meni!

Dok prolazim kroz ovaj period prilagođavanja na život bez njega, zahvalna sam što je baš on bio moj tata. Zahvalna sam za sve ono što sam naučila od njega, za svu slobodu koju mi je pružio da istražujem i otkrivam. Zahvalna na osećaju radoznalosti koji je ulio u mene. Zahvalna za stav koji je negovao prema meni: "idi, uradi to, iskusi"!

Možda nisam bila uvek svesna šta sam imala i kako jedinstvenog i neverovatnog tatu sam imala, ali sećanje na naše zajedničke avanture, razgovore, putovanja - podseća me na to koliko sam bila srećna i privilegovana što sam ga imala u svom životu.

Osećaj gubitka je neopisiv, i nešto za šta nisam bila spremna... ja sam previše mlada da bih izgubila tatu!

Kao što sam nedavno napisala u jednom od svojih blogova - ne postoji zamena za iskustvo - i stojim iza toga... Ipak, postoje određena iskustva koje bih radije zaobišla, a ovo iskustvo, smrt moga tate, je jedno od njih. Nažalost, to je takođe jedno od onih neizbežnih iskustava kroz koje očigledno svi moramo proći...

Dnevne posete bolnici, gledanje moga tate kako polako nestaje, tiho pateći, nepomičan, bijući izgubljenu bitku tiho, sa nama, njegovom bliskom porodicom kao jedinim posmatračima i njegovim podržavaocima... navijačima. Onda je nestao poslednji tračak nade, kao u filmovima kada su gladijatori oboreni, poraženi, a buka publike zamire polako... I neminovno smrt se ušunjava polako i nenajavljeno... tiho, i grabi osobu koju volite, obožavate i idealizujete i odnosi je daleko od vas... zauvek!

Sada sam ostavljena da pronađem način življenja bez moga tate, da se sećam njegovog nežnog osmeha punog ljubavi, da se sećam njegovih mudrih reči i nastavim dalje.

Imajući ovo u vidu, dragi moji prijatelji, pozivam vas da odvojite trenutak i provedete neko vreme sa onima koje volite, pitajte ih kako su, kažite im koliko vam znače, koliko ih volite, da urežete te slike u svoje pamćenje, tako da jedan dan, kada oni budu pozvani da odu drugde i napuste ovu sferu, vi možete da nastavite sa divnim sećanjima na njih i trenutke provedene sa njima!

Postarajte se da ništa ne ostane nedorečeno i neizgovoreno! Izrazite svoju zahvalnost za to što ih imate u svojim životima!

Želim vam nedelju ispunjenu zahvalnošću!

Lidija

Lidija Markovic Rosati, NLP Trener, Holistic NLP Trener, Hipnoterapeut, Master Neurostrateg, TimeLine terapeut, Life Coach, NLP Coach. Osnivač Holistic NLP centra u Nišu. Živi i radi na relaciji Velika Britanija - Srbija. www.momentum-strategies.com