Ova rečenica zvuči toliko oštro da čovek odmah poželi da joj se suprotstavi. Kako možete reći nekome da se udalji od prijatelja? U godinama kada usamljenost već počinje da se oseća, kada telefon sve ređe zvoni, a za prazničnim stolom je sve manje poznatih lica, takav savet može delovati gotovo surovo.
Ipak, ponekad iza naizgled grubih reči stoji misao koju nije lako nežnije izraziti.
Priča koja na prvi pogled deluje neobično
Poznavao sam ženu koja je imala skoro osamdeset godina. U mladosti je vodila veliki tim ljudi, bila je odlučna i sposobna da donosi važne odluke, a nikada nije volela da se žali.
Jednog dana je iznenada prestala da se viđa sa nekoliko dugogodišnjih prijatelja. Ne sa svima – samo sa onima posle čijih bi razgovora ostajala potpuno iscrpljena. „Čudno je“, rekla je jednom, „pijem čaj, a osećam se kao da sam istovarala vagone.“
U početku je izgledalo kao obična razdražljivost koja dolazi sa godinama, ali ubrzo je postalo jasno da se svaki razgovor ponavlja po istom obrascu. Teme su bile stalno iste: krvni pritisak, lekovi, cene, tuđe bolesti, loše vesti i neprestano „nekada je bilo bolje“.
Što se češće taj scenario ponavljao, to je više osećala težinu, kao da se tuđi umor polako useljava u njenu sopstvenu dušu.
Mozak čuje više nego što mislimo
Ljudski mozak je neverovatno složen. On ne reaguje samo na stvarne opasnosti, već i na stalnu atmosferu zabrinutosti i negativnosti.
Kada osoba mesecima živi okružena žalbama, nezadovoljstvom i osećajem beznađa, telo može da ostane u stanju stalne pripravnosti.
Posle takvog razgovora odjednom primetimo da nam je raspoloženje lošije, da imamo manje energije i da budućnost izgleda mračnije – iako se u stvarnosti ništa loše nije dogodilo.
Psiholozi ovaj proces nazivaju emocionalnom zarazom. Raspoloženja se prenose gotovo neprimetno: prvo samo slušamo, zatim počinjemo da se slažemo, a onda shvatimo da i sami ponavljamo iste rečenice.
Kako je govorio Karl Jung: „Postajemo ono čemu poklanjamo pažnju.“
U galeriji ispod pročitajte citate za ljude koji su izgubili nadu!
Šta je Natalija Behtereva zaista želela da kaže?
Natalija Behtereva nije govorila da ljudi treba da se izoluju. Naprotiv, čoveku su potrebni razgovori, bliskost, nova iskustva i osećaj povezanosti sa drugima.
Ali postoji velika razlika između odnosa koji u nama bude želju za životom i onih koji se pretvore u beskrajno vraćanje na stare probleme.
Možete svakog dana sedeti u društvu i ipak se osećati sve usamljenije. A možete provesti vreme sa jednom osobom i posle razgovora osetiti želju da čitate, učite, šetate, pravite planove i smejete se.
To je jedan od paradoksa starenja: vreme postaje kraće, ali svaki trenutak postaje dragoceniji.
Koji prijatelji nam zaista pomažu da živimo?
Postoje ljudi posle čijeg razgovora poželite da otvorite prozor i udahnete punim plućima. Možda i oni imaju probleme, ali u njihovim rečima i dalje postoji radoznalost prema svetu.
A postoje i oni koji godinama ponavljaju istu tužnu priču, pa ona vremenom počne da odjekuje i u nama. Ne zato što su loši ljudi, već zato što su i sami umorni.
Sa godinama sve jasnije shvatamo da prijateljstvo nije samo broj telefonskih poziva ili broj ljudi za stolom. Pravo prijateljstvo je ono posle kojeg poželimo da živimo punim plućima. Da se ne osećamo starije, već življe.
Ponekad udaljavanje znači sačuvati sebe
Suština ove poruke nije da izbacimo ljude iz svog života. Reč je o tome da svoj unutrašnji mir čuvamo jednako pažljivo kao svoje zdravlje.
Ponekad je potrebno ređe se viđati, promeniti temu razgovora ili iskreno priznati sebi da je neki odnos postao navika koja nam oduzima poslednju energiju. Možda je najvažnija poruka ove priče da treba čuvati ljude koji pomažu da nam srce ne otvrdne, a um ostane radoznao.
Ne čini nas svaki razgovor jačima. Ali topao razgovor, iskren smeh i osoba koja nas podseti da se radujemo novom danu mogu biti vredniji od mnogih saveta.
„Sreća je nešto što možete podeliti sa drugima upravo sada – nešto malo, krhko i veoma važno.“ - Natalija Behtereva
BONUS VIDEO: