Među svojim brojnim ulogama – oca, prijatelja, sina, kolege, kuma – muškarci se često najlošije snalaze kao očevi. Zašto je to tako, šta je uticalo na to da im kostim oca nije po meri i šta to znači za njihovu decu? Ženama rođenje deteta znači kraj procesa pripreme za roditeljstvo. Osim tokom devet meseci trudnoće, mnoge su od njih godinama unapred maštale o majčinstvu, informisale se, priželjkivale.

Drugim rečima, pripremale su se za ulogu mame godinama. Za razliku od njih, smatra se kako muškarac osvešćuje da postaje otac tek kada prvi put ugleda svoje dete. Tek tada on sebe prestane doživljavati kao nečijeg sina i počne se osećati pre svega kao nečiji otac. Dok se na svoju novu ulogu navikne i u potpunosti je prihvati, mogu proći i godine. Za to vreme deca rastu i odrastaju, često uz oca koji je dostupan samo fizički, ne i emotivno.

Srećom za decu, kostim oca može se promeniti. Dovoljna motivacija da se krene na put promene jesu razlozi koji tate čine važnima za vaspitanje.

Deci je potrebna ravnoteža u odnosu na majčin autoritet (ili izostanak autoriteta), tj. na njen stil vaspitanja. U ranom uzrastu dete koje je naviknuto na pažnju, igru te aktivnu prisutnost tate brže progovori, ranije prohoda i lakše uspostavlja odnose sa vršnjacima. Psiholog Alison Clarke-Stewart svojim je istraživanjem dokazala da su intelektualne veštine veće kod dece čiji su očevi bili uključeni u igru sa njima dok su bili bebe.

Takođe, čak i kada očevi nemaju visoko obrazovanje, njihovo angažovanje u ranom detinjstvu pridonosi bržem razvoju pismenosti dece i visokim akademskim postignućima.

Francuski psihoanalitičar Jacques Lacan smatrao je kako je uloga oca tolika da bi bez njega razvoj govora usledio znatno nakon prve godine. Lacan smatra da beba, zahvaljujući tomu što majka ispunjava većinu njenih potreba, nema osećaj kako je ona osoba za sebe. Svoju mamu doživljava kao deo sebe, deo celine kojoj i sama pripada.

Ta međusobna isprepletenost isključuje govor. Logično je da ne morate govoriti ako se s nekim savršeno razumete, zar ne? Međutim, kada beba shvati da majka i otac dele određeni svet u kojem ona ne prisustvuje, što uviđa na osnovi njihove međusobne interakcije, pojavljuju se prvi znaci frustracije. Ta je frustracija ključni pokretač razvoja govora: dete počinje postupno usvajati govor da bi razrešilo osećaj isključenosti.

Otac je za dečake važan kao model za identifikaciju sa vlastitim polom, a za devojčice kao parametar za razumevanje suprotnog pola. U pubertetu za devojčice tata postaje model koji će potražiti u svom partneru – ili kao što veću sličnost ocu ili kao što veću različitost od svog oca. Za razliku od njih, sinovi od očeva usvajaju modele ponašanja koje posle primenjuju u različitim domenama svog života.