Samopouzdanje je, kažu psiholozi, povezano sa iskustvom iz detinjstva. Ličnost može da postane sigurna i jaka samo ako se kao dete osećala prihvaćenom od roditelja i roditeljskih figura koje su učestvovale u njegovom stasavanju, lišeno straha od uskraćivanja ljubavi zbog svoje ljubopitljivosti ili nestašluka.

Dete spoznaje sebe, svoje ja samo ako mu je dopušteno da bude ono što jeste, da bude dete, da sme „glupavo” da zapitkuje (glupo u očima roditelja), ako može da stiče iskustva koja plaše roditelje, ali ne plaše i dete, ako može slobodno da eksperimentiše svojim čulima i svojim mišljenjem, ako mu se dozvoli da neometano ispoljava svoju kreativnost i maštovitost.

Većina ljudi odrasta na osnovu obrasca koji je neko drugi za njih skrojio, u smislu „bićeš ono što ja hoću, radićeš onako kako ti ja kažem” ne vodeći računa o detetovim sklonostima, željama i potrebama. Ako je samopouzdanje poremećeno, tada se rađa osećanje manje vrednosti, pa su odrasloj osobi potrebni veliki napori da ove komplekse „manje vrednosti” kompenzuje, da ih se oslobodi i naknadno izgradi koliko-toliko samopouzdanu ličnost. Onaj ko je u svom odrastanju izgubio samopouzdanje kasnije je sklon depresiji ili agresivnom ponašanju iza kojeg se, gotovo po pravilu, krije nesigurnost. „Siguran čovek govori, nesiguran urla”.

Do svoje zaturene ličnosti, tako obogaljena osoba pokušava da dođe kroz pitanja koja najčešće postavlja svom ljubavnom partneru: „Kakvim me smatraš?” „Ko sam ja za tebe? Ko sam ja uopšte? Ko bi trebalo da budem? Možeš li da me prihvatiš? Šta ti smeta, šta voliš kod mene?...” Kompliment ili ljubavna izjava, koju dobija kao odgovor na postavljena pitanja, vodi do kratkoročnog smirenja sumnje u samog sebe. Međutim, neizgrađeno stabilno Ja teško može komplimentima i nežnim izjavama da bude nadoknađeno.

Za nesigurnog čoveka ljubav znači dobiti priznanje. Pitanje „Voliš li me?”, je standardno pitanje nesigurne osobe. Najčešći odgovor na to je: „Ako ti mene voliš, volim i ja tebe”. U ovom odgovoru sadržana je čitava tragika ljudi bez samopouzdanja.PageBreak

Ljubav i pohvale

Kako pomoći detetu da se oseća sigurnije u vezi sa samim sobom i da ima više samopouzdanja? Rutinski je naučiti decu da čitaju, pišu, crtaju ili kako da uključe mašinu za veš. Nije uobičajeno učiti decu kako da neguju svoje samopouzdanje, iako je to najvažnija stvar koju treba da nauče.

• Kako biste pomogli svojoj deci budite sigurni da ste im pokazali dovoljno ljubavi, jer kada deca odrastaju potrebne su im velike količine ljubavi. Pokažite im to svojim rečima i postupcima.

Pomozite svojoj deci da otkriju svoje talente i ono u čemu su dobra. Dozvolite im da probaju različite sportove, hobije i aktivnosti. Ohrabrite ih da se prijave za one stvari u kojima uživaju i u kojima su vešti. Uspeh gradi samopouzdanje.

Dajte svojoj deci da rade neke poslove u domaćinstvu. Mala pomoć deteta će mu omogućiti da se oseća sposobno, vešto i korisno, kao odgovoran član porodice.

Ne štitite ih i ne spasavajte, pustite ih da nauče kroz sopstvenu procenu, borbu i sopstvene greške. Detetov najveći osećaj za samopouzdanje dolazi kroz lični napor i lični uspeh.

Pohvalite svoju decu svakodnevno koristeći iskrene i posebne pohvale. Dete kreira sliku o sebi najviše kroz reakcije drugih ljudi, a naročito roditelja. Kada primetite nešto vredno pohvale, koristite opisne izjave kako biste pohvalili svoje dete.

• Pomozite svom detetu da razvije pozitivniji način gledanja na život. Nežno mu ispravljajte pesimističke izjave. Kada kaže da nešto ne može, kažite mu da pokuša ponovo i da imate poverenje u njega.