Da li mislimo "ljubav" kada kažemo "ljubav"? Zapitao se, onako retorički, književnik Semjuel Beket. I zaista, šta mislimo kada izgovorimo reč "ljubav"? Da li je ona, kako je tvrdio psiholog i filozof Erih From, umeće? Ili je, u balzakovskom duhu, poezija čula? Oni manje romantični bi se možda pre složili sa rečima pisca Čarlsa Bukovskog - da je ljubav bajka za budale. Ili, hičkokovski, da je partija karata u kojoj svi varaju. Čini se kao da je o ljubavi već sve rečeno i kao da ništa rečeno nije. Kako možemo da je prepoznamo i zaključimo da je u nama i oko nas ona čista, prava emocija?

Da li je manifestacija ljubavi pomućena svest, nemogućnost da život zamislimo bez nekog, leptirići u stomaku koji ne prestaju da trepere? Da li je ona samo radost ili je nema ako bar malo ne boli? Kada znamo da stvarno volimo, bez zadrške i kompromisa, a da nama ne upravlja požuda, strast? Šta (ni)je ljubav? Do odgovora na obično, a opet pitanje o kojem možda najmanje razmišljamo, pokušali smo da dođemo u razgovoru sa psihologom Bojanom Kučinar. Sagovornica "Života plus" kaže da je ljubav složena sposobnost.

- I zahteva određene aktivnosti - brigu, znanje, trud i dobro poznavanje partnera - navodi psiholog. - Za trajni ljubavni odnos nije dovoljno samo da se opredelimo za određenog partnera, već i volja da se sve ono što gradi odnos i održava ga, radi u kontinuitetu. Ljubav bi trebalo da podstiče rast i razvoj kako nas samih, tako i partnera. Da bismo bili sposobni da na zreo način volimo moramo da raspolažemo određenim sposobnostima. Kao prvo, trebalo bi da budemo u mogućnosti da partnera vidimo kao celovitu osobu, sa svim vrlinama i manama. Ukoliko se on ne doživljava kao takav, teško da je u pitanju ljubav.

Psihijatar Irvin Jalom je zapisao: "Ljubav nije samo iskra strasti između dvoje ljudi. Postoji beskrajna razlika između zaljubljivanja i ljubavi. Ljubav je način postojanja, model življenja u poveznosti, a ne čin ograničen samo na jednu osobu". Stručnjaci uglavnom podvlače tu razliku između zaljubljenosti i ljubavi, potvrđujući u svojim istraživanjima teoriju da je prva varka, obmana, pogled kroz ružičaste naočari i zanos kratkog daha, dok druga ima težinu, čvršći oblik, uzvišenost, ali neretko i gorčinu.

Studija naučnika predvođenih profesorkom Univerziteta Kalifornija Bjankom Asevedom pokazala je da ljudi neretko ne umeju da prepoznaju kada vole, a kada su samo zaljubljeni.

- U ljubavi su osećanja intenzivna, ali partneri isto osećaju obavezu jedno prema drugom, dok je zaljubljenost bazirana na jakoj hemiji, osećaju nesigurnosti i uznemirenosti, zbog čega veza ne može dugo da opstane. Za razliku od takve jedne strasti, romantična veza može da potraje ceo život - tvrdi profesorka.

U studiji koju je profesorka Bjanka radila učestvovalo je 17 parova u kratkim vezama i deset koji su u dugim. Rezultati su pokazali da su oni čija je veza uključivala romantičnaosećanja bili mnogo srećniji od onih gde je strast bila dominantna.

Sagovornica "Života plus" kaže da u fazi zaljubljenosti uglavnom vidimo samo pozitivne strane, osećamo privlačnost i veliki intenzitet emocija. Idealizujemo.

- A onda, kako se bolje upoznajemo, uviđamo da partner ima i neke osobine koje nam se ne sviđaju i tada može da dođe do razočaranja, s obzirom na to da smo u fazi zaljubljenosti bili očarani. Često se dešava da neki ljudi kada se odljube prekidaju vezu, navodeći da taj partner, ipak, nije bio onaj "pravi", "za ceo život" - kaže Bojana.

Istina je, naravno, da zaljubljenost ne isključuje mogućnost da preraste u ljubav. Ali, kako tvrdi psiholog, za to je potrebno da posedujemo određene sposobnosti.