Zamislite da jedan dan slučajno oborite vazu i ona se razbije u sitne komade. Šta ćete uraditi? Da li ćete pokušati da je zalepite tako da izgleda kao pre? Da li ćete skupiti komade i baciti ih? 
Ili ćete pokupiti sve te prelepe šarene deliće i od njih stvoriti nešto novo poput šarenog mozaika?

Kada nas snađu neke nevolje, skloni smo tome da se osećamo kao da je bar jedan deo naše ličnosti izgubljen, bilo da je u pitanju pogled na svet, odnos sa drugima ili ljubavna veza. Mnogi ljudi u ovakvim situacijama teže celim svojim bićem tome da vrate svoj život u onu fazu u kojoj je bio pre traume, fazu koja im je poznata i u kojoj je dobro osećaju. Ali kao što se na vazi vide pukotine čak i nakon lepljenja, isto tako čovek ostaje izlomljen i ranjiv. Sa druge strane, oni koji prihvate slom i izgrade novu stvarnost, postaju otvoreni za svoj novi život.

Ova metafora je centralna ideja knjige "Šta nas ne ubije: nova psihologija posttraumatskog rasta” autora Stephena Josepha, koji je doktor psihologije i profesor na britanskom Univerzitetu u Notinghamu.

Metafora je bazirana na idejama koje se vezuju za poznatog dečijeg psihologa Jeana Piageta. Piaget je opisao kako deca uče kroz proces asimilacije i akomodacije, kao i glavne razlike između ova dva pristupa.

PageBreak

Metafora slomljene vaze
Shutterstock metafora_slomljene_vaze_2
Balans između asimilacije i akomodacije

Asimilacija je kada dete daje smisao novim iskustvima u skladu sa svojim već izgrađenim viđenjem sveta, kao kada dete uzme magnete i koristi ih kao blokove od kojih pravi tvrđavu. Dete zna da napravi tvrđavu, a magnete koji imaju i druga svojstva iskoristio je u skladu sa onim što već zna.

Suprotno od toga, akomodacija je kada dete daje novi smisao nekom iskustvu i modifikuje svoje razumevanje sveta kao, na primer, kada dete počne da se igra magnetima kako bi privuklo metalne delove. To dete je otvorilo um za nova saznanja i tako obogatilo svoje razumevanje sveta.

Isti ovi procesi dešavaju se u našim životima i opisuju tenziju koju ljudi osećaju nakon traume. Suočeni s novim informacijama, ljudi dovode u pitanje ono u šta veruju - u prirodu postojanja, u druge ljude, i bore se da reše tenziju između želje za održanjem prethodnih uverenja i potrebe za promenom stavova. Ključ uspešnog rešenja nalazi se u pronalaženju pravog balansa između asimilacije i akomodacije.

Iskustvo asimilacije može biti prijatnije, jer ne zahteva od nas da se promenimo, ali ako zaista tražimo potpuno funkcionalan život, mi moramo da prihvatimo principe akomodacije i budemo otvoreni za nove istine.