Lapsuse gotovo da ne možemo izbeći. Na svakih 1000 reči dolazi jedna ili dve jezične omaške, koja se na latinskom zove lapsus linguae. Budući da govorimo prosečnom brzinom od 150 reči u minuti, pravimo jednu grešku svakih 4-6 minuta govora. Ako uzmemo u obzir koliko vremena provodimo govoreći, to iznosi petnaestak lapsusa dnevno. Psihijatar Sigmund Frojd smatrao je da svaki lapsus otkriva nesvesnu misao, želju, motiv ili uverenje. "Gotovo uvek otkrivam uznemirujući uticaj u nečemu što izlazi izvan onoga što smo želeli da kažemo", napisao je. "Taj uznemirujući faktor je nesvesna misao, koja dolazi na svetlo dana kroz jezičku grešku."

Frojdovo tumačenje uzroka lapsusa vrlo je popularno i podstiče mnoge da izvlače zabavne zaključke iz sopstvenih i tuđih govornih omaški. Sigurno možete da zamislite šta je zgodna studentkinja pomislila kad joj je profesor predložio: "Voleo bih da se upišete u dramsku seks... Oprostite, sekciju." Ili šta je palo na pamet zaposlenima u jednoj kompaniji kad je njihova koleginica poželela "mnogo smeć... pardon, sreće" drugoj koleginici, koja ju je pobedila na konkursu za direktorsko mesto. Neki lapsusi su imali međunarodnog odjeka. Jedan američki novinar, poznat po kritikovanju predsednika Baraka Obame, nazvao je poznatog zlikovca Osamu bin Ladena - Obama umesto Osama.

Frojd bi verovatno zaključio da su ti lapsusi nastali zato što je neka potisnuta misao prodrla iz podsvesti u svest autora pogreške. Uputio bi onog profesora na kauč i ispitivao ga o detinjstvu, osećanjima prema studentkinji, odnosima s majkom i suprugom. Iz njegovih odgovora proizašlo bi objašnjenje pogreške. Verovatno bi, u svom stilu, zaključio da je iza nje stajala seksualna motivacija, kao u mnogim slučajevima koje je predstavio u knjizi Psihopatologija. Tamo je opisao kako je iz lapsusa jedne žene - koja je govoreći o nekom muškarcu umesto "osloniti" rekla "osvojiti" - zaključio da je "sigurno bila u ljubavnoj vezi" s dotičnim. To je zaključio pretpostavivši da je ženi iz podsvesti izronila reč "osvojiti", izdajnički iskvarivši planiranu reč "osloniti". Ljubitelji Frojda i danas hvataju sagovornike za reč i iz njihovih omaški "otkrivaju" potisnute strasti i žudnje - po mogućstvu seksualne prirode. Ako je bečki psihoanalitičar bio u pravu, niko od nas nije u stanju da dugo sačuva nijednu tajnu.

PageBreak

Pogreške su puki slučaj?

I pre nego što je moderna psihijatrija uveliko odbacila Frojdove teo­rije, pa i onu o sveprisutnosti seksualnih poriva, javljali su se njegovi protivnici s drugačijim objašnjenjima lapsusa. Frojdov savremenik, filolog Rudolf Meringer, uporedio je pogreške u govoru s korama banane na putu. Tvrdio je da su verbalne omaške plod banalnih i slučajnih izmena mesta glasova i slogova unutar reči ili rečenice. Smatrao je da je pogreška samo pogreška i ne otkriva ništa duboko skriveno o onome ko ju je napravio. Iako mnogi od nas strahuju šta će drugi pomisliti o nama ako umesto reči "tekst" kažemo "seks", današnja nauka uvažava Meringerova objašnjenja više od Frojdovih.

Novija istraživanja tajnu lapsusa potražila su u neuronskim krugovima u kojima nastaje govor i u načinu na koji mozak pretvara misli u reči. Geri Del, profesor lingvistike i psihologije na Univerzitetu Ilinoj, smatra da Frojdovoj teoriji o potisnutim mislima i osećanjima ne treba verovati. Kaže da je Frojd tu teoriju "zasnovao na naknadnim tumačenjima malog broja govornih omaški, pri tom postupajući krajnje nemarno. Kakvih dokaza ima da su njegovi pacijenti napravili lapsuse zbog potisnutih misli?"

Del tvrdi da lapsusi nastaju zbog prepletanja brojnih mreža iz kojih izvire govor. Te su mreže semantičke, leksičke, gramatičke i fonološke, a njihovi elementi - značenja, reči, gramatika i glasovi - ponekad prelaze iz jedne u drugu mrežu na pogrešnim mestima. Uzroci "krivih prelazaka" nisu potisnute želje ili unutrašnji sukobi, nego trenutne okolnosti u kojima govorimo. Te okolnosti mogu biti susedne reči, to jest ono što smo izgovorili neposredno pre lapsusa, ili ono što smo naumili da izgovorimo trenutak kasnije. Takođe, mogu da nas ometaju tuđe reči koje čujemo ili vidimo, na primer u novinama koje leže na stolu.

Zamislite da želite izgovoriti reč "sekcija". Vaš bi um pokrenuo semantičku mrežu u kojoj su pohranjena značenja desetine hiljada pojmova. Da biste došli do reči "sekcija", vaše moždane vijuge obradile bi niz reči sa srodnim značenjem (odeljak, odsek, skup...) i odabrale onu koja najbolje izražava ono što želite izreći. Zatim bi vaš um, tačnije njegova gramatička mreža, odlučio u koji oblik i na koje mesto u rečenici treba ubaciti reč "sekcija" - na primer, u akuzativ jednine, a iza glagola i predloga. Potom fonološka mreža aktivira sve glasove od kojih se sastoji ciljana reč: s, e, k, c, itd. Ali ponekad um ponavlja neke pre izgovorene glasove ili glasovne kombinacije, pa se dogodi da izgovorimo glas "s" umesto sličnog glasa "c". Tako se u spomenutom primeru "s" iz reči "dramsku" i početka reči "sekciju" nehotice zadržalo i u nastavku govora, iako mu tamo nije bilo mesto.

Moguća je i obrnuta pogreška, pri kojoj izgovaramo glas ili skup glasova koje smo planirali da izgovorimo kasnije. To se dogodilo jednom pravniku koji je, komentarišući sudski predmet, izjavio da će "sise sistematski proučiti", misleći na - spise. Budući da je već bio odlučio reći "sistematski", ono "sis" se požurilo i upalo u rečenicu pre reda. Frojd sigurno ne bi bio zadovoljan tim prozaičnim objašnjenjem, ali većina govornih pogrešaka nastaje baš tako, bez ikakvih pikantnih skrivenih značenja.

Ima još mehanizama odgovornih za lapsuse. Ponekad glasovi iz susednih reči zamene mesta, pa umesto "traje kraće" dobijemo "kraje traće" ili umesto "ružna navika" - "nužna ravika". Neki lapsusi zahvataju cele reči kada želimo da izrazimo neki ređe upotrebljavan pojam, ali izgovorimo reč koja označava srodan, a uobičajeniji pojam. "Molim narandže" umesto "molim grejp", reći će neko ko nije naviknut na kupovinu drugog ploda. Sestra može brata u međusobnom razgovoru nazvati muževljevim imenom, ako se s ovim često prepire pa redovno izgovara njegovo ime u raspravama. Što češće izgovaramo neku reč, to je verovatnije da ćemo je povremeno upotrebiti i kad mislimo na neki sličan pojam s kojim ređe imamo posla.

Kod jedne vrste lapsusa dve reči srodnog značenja ili sličnog emotivnog naboja se spajaju, stvarajući potpuno originalne, nehotice duhovite reči ili fraze. Nekadašnja kandidatkinja za američku podpredsednicu Sara Palin, svetu je predstavila reč "ospodbiti", kad su joj se pomešale reči "osporiti" i "odbiti". Džordž V. Buš, inače slavan po lapsusima, jednom je rekao da ga ne bi trebalo "krivo potceniti", što je bio spoj između "krivo proceniti" i "potceniti".

PageBreak

Smetnje na vezama

Jedna od vrsta lapsusa sastoji se od spajanja reči sličnog značenja u jednu. U brzom govoru nemamo mnogo vremena da odaberemo pravu reč, a posebno velika zbrka nastaje ako nam naš vokabular "ponudi" dve reči koje su ispravne. Na primer, ako želimo da utišamo nekog ko je preglasan, možemo mu naložiti da ne viče ili da se ne dere. U brzini postoji opasnost da nam umesto ispravnog "nemoj vikati" ili "nemoj drati" izleti "nemoj se verati". Naš mozak i govorni aparat stvorili su kombinaciju od glasova dve reči. Iako ima više mogućih kombinacija glasova, najverovatnija pogreška će biti ona koja ima nekog smisla i koja se gramatički i sintaktički uklapa u rečenicu - "verati se" sasvim je lep glagol u infinitivu, iako ne znači ono što smo želeli da kažemo.

Moderni naučnici pretežito shvataju lapsuse kao nedužne, slučajne "smetnje na vezama" između različitih delova govorne mreže. Jednaka objašnjenja važe i za pogreške u pisanju, koje se po uzoru na lapsus linguae nazivaju lapsus calami (omaška pera).

Još je jednostavnije pojmiti lapsuse izazvane uplitanjem tuđih reči koje čujemo ili vidimo dok govorimo. Dok raspravljamo o porezima, neko za susednim stolom spomene prorez na haljini. U tren oka iz usta nam izleti "još čekam povraćaj proreza". "Tuđe reči mogu na nas da deluju kao uljezi i da sabotiraju ono što želimo da kažemo, posebno ako postoji podudarnost između glasova ili značenja", kaže Del.

Nesvesni um sigurno igra ulogu u nastanku lapsusa, ali ne na način na koji je mislio Frojd. To tvrdi Daniel Vegner, psiholog s Harvarda, koji je sproveo istraživanje o pogreškama u govoru tražeći dobrovoljce da pričaju o bilo čemu što im padne na pamet, ali da nikako ne spominju - belog medveda. Budući da im je tom zabranom skrenuo pažnju upravo na belog medveda, dobrovoljci su u svojim govorima spontano i nehotice spominjali dotičnu životinju jednom u minuti. To je istraživanje naglasilo ulogu podražaja koji odvlače pažnju u nastanku lapsusa. Što se jače trudimo da odbacimo neku misao, to je veća verovatnost da će nam ona padati na pamet, na javi ili u snovima. Na tom se fenomenu temelje i reklame, koje nas tobože pozivaju da ne mislimo na neki slatkiš. "Nastojimo da se ne osramotimo i ne kažemo nešto nezgodno ili zabranjeno", kaže Vegner. "Uglavnom naš svesni um prevladava, ali nas ponekad podsvest sabotira pa nam izleti misao koju ne želimo da kažemo."

Jednak uticaj na nas može da ima prizor u kom se pojavljuje pojam označen rečju sličan onoj koja nam je na umu. Tako "ne budi lakoma" može postati "ne budi dlakoma", ako nam se pred očima slučajno pojavi reklama za depilacijsku kremu.

Uprkos hladnim, emocija lišenim tumačenjima naučnika, neki nas govorni i pisani lapsusi podstiču da dublje zavirimo u sopstvenu ili (češće) tuđu psihu. Da li je onaj profesor ipak imao nešto nečasno na umu kad je studentkinji predložio da uđe u "dramsku seks-ciju"? I opet, stručnjaci kažu da ni takve upečatljive omaške nisu nužno motivisane pritajenim željama, koje su nekontrolisano pobegle iz podsvesti. Naime, u masi svakodnevnih lapsusa neki će po zakonu verovatnoće imati seksua­lan, osvetnički, fobičan ili neki četvrti "pikantan" prizvuk. Iako će nam se takav lapsus učiniti značajnijim za razumevanje karaktera i motivacije osobe koja ga je izgovorila, moguće je da je nastao pukim slučajem, bez uticaja podsvesti.