Pitanje usamljenosti kao univerzalne ljudske emocije, a opet tako jedinstvene za svakog čoveka, ovako je sagledao glumac i reditelj Orson Vels. I mi se tokom života susrećemo sa iskustvom unutrašnje praznine, nepoželjnosti ili osećajem kao da smo sami na svetu, čak i u prisustvu drugih ljudi. Zapravo, težnja da koliko god možemo budemo među ljudima ili da negujemo odnose za koje znamo da nisu ono što nam je istinski potrebno, jedan je od najčešćih načina da izbegnemo same sebe kao i da budemo sebi dobar prijatelj i osetimo sve ono što se nalazi u nama.

Mnogi od nas osećaju otpor prema samoći. Naročito sada, u takozvanom informatičkom dobu kada imamo mogućnost neizmerne komunikacije i koje često nazivamo dobom odvraćanja i rasejanosti uma. O bilo kom delu našeg života da je reč, brojne su prilike da odvratimo sebe od nas samih, od unutrašnjeg otkrivanja naših misli, emocija, uverenja, vrednosti, onoga što nam je suštinski važno. Tu su sati provedeni ispred televizijskog ekrana, na internetu ili uz mobilni telefon, sportska događanja koja uzimaju svu našu pažnju, preokupiranost poslom, društvenim i političkim pitanjima, putovanja, socijalni kontakti koji ne sadrže istinsku razmenu, beskonačne razvojne tehnike i terapije u kojima više ne vidimo metode samospoznaje, već cilj po sebi. Različiti su putevi za beg od svog bića koji nam inače mogu biti odlični instrumenti za osvešćivanje i sadržajniji način življenja.

PageBreak

Dijalog sa svojim bićem
Shutterstock dijalog_sa_svojim_bicem_1
Osećaj izgubljenosti

Vremenom, kao rezultat bega od sebe, u nama se pojavljuje čudna nedoslednost, protivrečnost, osećaj izgubljenosti. Ovaj manjak celovitosti ili ličnog integriteta budi intenzivan osećaj straha, teskobe, uznemirenosti ili pokreće unutrašnja previranja. Ipak, pomanjkanje integriteta ne govori o tome da smo "loša osoba", već nam je dobar znak da negde nismo iskreni prema sebi i da smo zanemarili kontakt sa izvorom unutrašnje snage - sa onim što znamo da je istinito za nas u datom trenutku, samo ne želimo ni sami sebi to da priznamo. Neskladan odnos koji imamo sa sobom takođe je plodno tle za sve vidove zavisnosti i destruktivnog ponašanja. Istovremeno, reč je o prilici da bolje sagledamo ono što se u nama dešava.

Recimo da smo se često kompromitovali tako što smo bivali sa ljudima za koje smo negde znali da nam ne odgovaraju plašeći se da budemo sami, jer nismo verovali da možemo da se nosimo sa svim onim što izranja iz nas. Umesto da nas spasu od osećaja usamljenosti, obično nas bolna iskustva sa drugim ljudima, naročito partnerski odnos, odvedu pravo u njegovo središte. Kako odustajemo od pokušaja da izbegnemo da osetimo ono što je u nama, shvatamo da vreme koje posvećujemo sebi prethodi bilo kom odnosu. Prihvatamo da, ukoliko želimo nekome ili nečemu iskreno da se damo, poželjno je da možemo prvo sebe da osetimo i razumemo.

Prvi korak koji pravimo ka istinskom bivanju sa samim sobom vodi nas ka doživljaju usamljenosti. Upravo godine koje smo proveli skrivajući se od nas samih uticale su na to da se osećamo umorno i iznureno. U početku, kada oslušnemo sebe, možemo osetiti tugu, bes, beznadežnost, očajanje i imati utisak kao da se sav taj emocionalni sadržaj nekako uvećao, da je snažniji nego što smo mislili. Dopuštajući sebi da budemo tu za ono što izranja iz nas, šta god to bilo, polako preobražavamo osećaj usamljenosti u izvor snage i oslonca. Navikavajući se da se tokom dana bar malo družimo sa sobom u tišini i prateći ono što se u nama zbiva, moći ćemo da ostanemo u kontaktu sa svojim istinskim vrednostima i težnjama. Životni tempo i svakodnevica neće moći da nas odvuku od onog iskonskog u nama i naših autentičnih stremljenja.