"Svi pokušaji da u životu izbegnemo bol (patnju) odvode nas u oslanjanje na odbrambene mehanizme. Dugotrajno korišcenje mehanizama koji nam ne pripadaju razvojno vode nas u razvijanje neuroza. Šta to, zapravo, znaci? Umesto da naučim da se suočavam s teškim emocijama, kao što su, recimo, patnja ili tuga, iz straha da se "ne raspadnem" – ja pribegavam rešenjima koja će mi doneti olakšanje. Necu da me boli. Nemam sad vremena da me boli. Korišcenje neadekvatnih mehanizama u odraslom dobu je, naime, veoma skup sport. Iako nam trenutno pribavlja olakšanje, dugoročno mi to plaćamo svojom vitalnom energijom. Kada je reč o toksičnim odnosima, odbrambeni mehanizmi su prvi alati za kojima posežemo u traženju brzog i instant rešenja kroz prolazak kroz tunel bola. Što duže posežemo za odbrambenim mehanizmima, umesto da naučimo da otpatimo i odžalujemo rane koje nosimo u sebi, tim pre ćemo ponavljati toksicne obrazce. U osnovi, ceo proces je, zapravo, tok sazrevanja ličnosti – u kojima su toksične veze scenografija i scenario koji taj proces pokreću. Kada se to ne dogodi, trokiramo na raznim poljima, a ponajviše na partnerskom. Moguće je živeti slobodno, tu nema zbora, ali za to su potrebne mnoge veštine. Sloboda se osvaja, nekada i uz pomoć psihoterapijskog procesa. I upravo tu dolazimo do umeća življenja i proživljavanja teških emocija, iskustva koje je trebalo da steknemo u kući pored mudrih i stabilnih roditelja." - objašnjava psihoteraputkinja TamaraObrenović sa kojom je razgovarala MarijaZatelazlo.

Mehanizmi odbrane su, najjednostavnije rečeno, naši načini kako se branimo od bola. Dakle, ako se vodimo time, oni ne samo da nisu problem, već su i nužni. Ali problem se javlja kada primenjujemo neadekvatne mehanizme odbrane i na taj način ometamo vlastiti razvoj.

Koji su najčešće odbrambeni mehanizmi kod odraslih?

I odrasle osobe koje se svakodnevno nose s razlicitim problemima često su "korisnici" mehanizama odbrane:

  • POMERANJE – to je zapravo pomeranje fokusa sa agresivnog ili neprijateljskog na bezbedniju oblast, ali sa istim emocionalnim nabojem. Na primer, to je muž koga iznervira šef, ali pošto tu ne sme da protestuje, dođe kući i svoje nezadovoljstvo ispoljava tako što se žestoko posvađa sa ženom (ili obrnuto).
  • REAKTIVNA FORMACIJA – reč je o postojanju jednih osećanja, a ispoljavanju suprotnih. Dakle, osoba se ponaša suprotno od onoga kako bi želela. Na primer, žena koja ne podnosi svoju svekrvu, s njom provodi jako mnogo vremena, trudi se da bude veoma ljubazna i širi polje zajednickih aktivnosti.
  • DISOCIJACIJA – česta kod traumatizovanih osoba. Osoba se "raspoluti", razdvojii više ništa ne oseća. Na taj način se brani od anksioznosti, potiskuje se emotivna povezanost sa nečim što se desilo i na taj način se omogućava funkcionisanje.
  • INTELEKTUALIZACIJA – kada isključimo emocije, a uključimo mozak. To je vrlo poseban način samoizolacije, jer se pažnja usmerava samo na manje bolne, intelektualne aspekte stresne situacije, činjenice i analize, a emocije se potiskuju. Svi koji puno pametuju, bez emocionalnog angažmana, koriste ovaj mehanizam odbrane.
  • RACIONALIZACIJA – "kiselo grože" – omalovažavanje nedostižnog motiva ili "slatki limun", tj. veličanje malog uspeha. Vrlo čest mehanizam odbrane, zatičemo ga svuda. Bacanje "drugog svetla" na nešto što se desilo kako bismo prikrili svoj neuspeh.
  • INTROJEKCIJA – karakteristična za nezrele osobe. Tendencija identifikovanja sebe s drugim osobama ili stvarima, u ovom slucaju, koristiću pozitivan primer, koji smo mnogo puta mogli da pročitamo u Sensi: "Ja nisam (samo) posao koji obavljam, svoja pozicija u društvu ili u porodici, nisam garderoba koju nosim, uspeh ili neuspeh koji mi se dogodio, ali ni trauma koju
    sam proživela".

Izvor: Sensa