Mnogi drevni narodi (Egipćani, Semiti) smatrali su da se proces razmišljanja ne odvija u mozgu, već u srcu. Savremeni čovek rođen na ovim područjima, mada često koristi izraz „slušati svoje srce“, čim je reč o razmišljanju, prebacuje pažnju na um, mozak ili glavu. Šta bi se desilo kada bismo zaista mislili svojim srcem? Da li bi to bio univerzalni jezik koji bismo svi razumeli ili bi nam jezici i dalje bili pomešani?
Osluškujući srce
Često možemo da čujemo ili pročitamo savete koji uzdižu glas srca do božanskih visina. Nažalost, podjednako često nailazimo na ljude koji koriste fraze tipa „Srce mi je reklo da je to prava stvar koju treba da uradim“ ili „Ja samo pratim svoje srce“, kako bi opravdali svoje sebične ili neetične ciljeve. Na isti način, srce vam uporno može govoriti da voli nekog ko mu ne uzvraća ljubavlju. „Slušajući srce“ možemo zaglibiti daleko od onog što bismo nazvali zadovoljnim ili srećnim životom. Opet, s druge strane, ignorišući svoja osećanja i ravnajući se isključivo prema razumu, postajemo kruti i emotivno izolovani. Gde nastaje zbrka?
Da bismo lakše razumeli šta se tu događa, možemo da zamislimo da imamo dva srca. Spoljašnje srce je ono koje reaguje na spoljašnji svet i stremi ka nedostižnom, i kome stalno treba pažnja, pohvala, potvrda ili zaštita. Unutrašnje srce je dublje i skrivenije, ono je „sedište duše“ i ako ga zalivamo pažnjom, uzvratiće nam plodovima topline i mira.
Ko koga vodi?
Spoljašnje srce vođeno je nezadovoljenim potrebama i zato je često impulsivno, sklono usponima i padovima, zanosima i teskobama. Zavisno je od tuđih pogleda i „svojeglavo je“, do njega ne dopire glas razuma. Zbog toga često možemo da čujemo ljude kako se žale: „Sve znam, ali ne mogu drugačije“ ili „Volim ga iako je grozan prema meni“.
Kada se „srce sluša“ mimo razuma, lako je zavarati se. Koliko god bili uvereni u čistotu svojih želja, ako se naše težnje ne ostvaruju već nas čine nesrećnima ili izolovanima, treba da budemo iskreni i priznamo sebi da zapravo sledimo neku nezadovoljenu potrebu. To priznanje je prvi glas razuma. Sledeći korak je otkrivanje onoga što leži u podlozi tog vezujućeg i iscrpljujućeg emocionalnog obrasca.
Unutrašnje srce je ono do kog stižemo uz pomoć razuma, a ne uprkos razumu. Ono je izvor našeg unutrašnjeg mira i ne možemo ga čuti ako um stalno brblja: „Jesam li bolja od nje?“, „Njemu je zapravo stalo, ali ga je strah da to pokaže“, „Imam trideset pet godina, a sama sam“ i slično. Um koji se vrti oko samopotvrđivanja u dosluhu je sa spoljašnjim srcem. Oni su deo iste šeme, zajedno stvaraju emotivno-mentalne uzorke, obrasce koji maskiraju naša autentična osecanja.
Tipičan mehanizam kojim se jača delovanje iz spoljašnjeg srca jeste stalno upoređivanje s drugima. Kada nam je u fokusu ono što nemamo (skup auto, zgodan partner, savršena linija i slično), onda ćemo to sa zavišću gledati kod drugih i tako samo jačati svoj osećaj nedovoljnosti. Iz te unutrašnje nedovoljnosti neko će potonuti u apatiju, a nekom će se probuditi želja za takmičenjem, pa će sve ono što mu nedostaje pokušati da stekne. Međutim, uvek ce biti onih koji su bolji, lepši, pametniji, bogatiji ili uspešniji od nas. Uvek će tu biti neko ili nešto što može da produbi naš osećaj nedovoljnosti.
Unutrašnje srce caruje (odnosno miruje) na dubljem nivou našeg bića i u saradnji je sa „tihim umom“. To ne znači da do njega možemo jedino ako uđemo u stanje nirvane ili tek kada zadovoljimo sve svoje „površne“ emocionalne potrebe. Do njega stižemo shvatajući obrasce koji su nas održavali u neprestanom ogledanju u očima drugih i privatajući da sve te brojne sabotirajuće misli nisu baš tako bitne. One ne opisuju naše biće, već „nešto“ u nama. One opisuju deo nas kome stalno nešto fali i treba. Literatura zasamopomoć taj „deo nas kome stalno nešto fali i treba“ naziva egom, mada je ego u zapadnoj psihoanalitickoj tradiciji, iz koje je taj izraz zapravo potekao, sasvim nešto drugo.
U zapadnoj misli, ego nije isto što i taština, sebičnost ili egoizam. To je psihološka struktura koju ima svako od nas i koja nam, između ostalog, omogućuje da imamo svest o sebi i kvalitetno testiramo realnost.
Osoba sa slabim egom je iz te druge perspektive osoba „slabog karaktera“, nestabilna, s malo samopouzdanja. A da bismo smogli hrabrosti da otvorimo svoje srce drugima, najpre moramo da imamo osnovno poštovanje prema sebi samima. Teško da ćemo moći da se otvorimo za ljubav ako nam nedostaje samopouzdanje.
Podela na dva srca nije doslovna. Postoji mnogo nivoa na kojima se možemo osećati sami sebi bliskima ili sami sebi dalekima. Ova podela je tu da bismo lakše razumeli razliku između onih teških (ili vezujućih) i onih lakih (ili oslobađajućih) osećanja. Jer, i jedna i druga smeštena su (a gde drugo nego) u srcu. Doduše, ove prve možemo osećati i kroz gušenje u grlu, bol u glavi ili kiselinu u želucu. Ali svi ti telesni simptomi nastaju upravo zato što slušamo spoljašnje srce koje deluje iz neke svoje nezadovoljene potrebe.
Poruke koje nam telo šalje preko fizičkih simptoma najčešće su, na simboličkom nivou, vrlo jasno povezane sa emocionalnim problemima. Tako knedla u grlu može nastati, jer „gutamo suze“, „nemamo pravo glasa“ ili nam je za vratom neka osoba koja želi da kontroliše. Težina ili kiselina u želucu može da nastane zato što nešto, najčešće ljutnju, ne možemo da „svarimo“. Često se dešava da se osećanja, na primer tuga, potiskuju teškom ili nezdravom hranom kako bi se maskirala emotivna praznina. Budući da su telo, um i osecanja u stalnoj vezi, iz onog što nam telo govori možemo da saznamo mnogo o sebi i svom trenutnom emocionalnom stanju.
Kada funkcionišemo kroz spoljašnje srce, osetljivi smo na tuđe mišljenje i samopouzdanje nam nije jača strana. Međutim, ma koliko nas ono ljutilo zbog svoje „svojeglavosti“, treba da budemo nežni. Njegove nezadovoljene potrebe najčešće su tu zbog toga što su bile zanemarene još dok smo bili deca i u velikoj meri bespomoćni. Zato moramo da budemo pažljivi, ali ne da mu podilazimo. Treba da ga prihvatimo, ali ne da mu udovoljavamo. Treba da primetimo njegove želje i potrebe, ali ne da ih uzimamo zdravo za gotovo, da mu dopustimo da nas vodi. Spoljašnje srce nije dobar vodič, jer mu je u fokusu „ono što fali“. Kada nas ono vodi, izvor delovanja je ono čega nema – nedostatak. Delujući iz njega, samo mu pridajemo važnost i zato se širi... još novca, još ugleda, još pogleda spolja.
Kada se suočimo s činjenicom da ono za čim spoljašnje srce vapi nikada u potpunosti nećemo dobiti, dobro je da odtugujemo. Put do unutrašnjeg srca često je popločan upravo suzama. One mogu da zacele povredu spoljašnjeg srca. Nakon što odtugujemo činjenicu da ne možemo da budemo ono što nismo i da nas stalno stremljenje ka onome što nemamo neće ispuniti, bićemo mnogo spremniji da saslušamo tihi glas koji dopire iz dubine našeg bića. Budi se samopoštovanje i saosećanje kako prema unutra (prema sebi) tako i prema spolja (prema drugima).
Kada dotrajali emotivno-mentalni obrasci koji nas održavaju na površini stvarnosti otpadnu, otope se ili nestanu, u stanju smo da donosimo mnogo zrelije i bolje odluke. Možemo bolje da razumemo i jasnije osetimo šta jeste, a šta nije dobro za nas. U centru zbivanja smo mi i naš unutrašnji mir, a ne ono kakvima nas vide drugi. Jer, svako ima svoj pogled na nas, nemoguće je svim tim spoljašnjim pogledima udovoljiti. Čak i da je moguće, nepotrebno je jer mi ne živimo u tuđim očima, već u sebi. U dubini srca je ljubav koja nije zavisnička i koja ne boli, već oplemenjuje i donosi mir.
Još uvek nema komentara - sjajna prilika da pokreneš diskusiju.