Proces u kom čovek stiče određena znanja i veštine naziva se učenje. Sticanje znanja se odnosi na verbalne i memorijske funkcije. Neka znanja koja se tiču memorisanja funkcija (ime, prezime, naziv određenih predmeta) stiču se lako. Za sticanje znanja je potrebno razumevanje a ne samo primanje informacija. Razumevanje je proces, a često se u proces učenja ne uključuje sticanje veština koje su motorne, perceptivne i intelektualne. U našim školama se primenjuje uglavnom verbalno učenje – naša škola je više teorijska nego praktična.

Ljudi primaju informacije preko senzornih receptora, kroz čula sluha, vida, ukusa, mirisa. Proces učenja se može podeliti u pet faza: izloženost uticajima, pažnja, razumevanje, prihvatanje, pamćenje. Izloženost uticajima je kada stimulus deluje na neko čulo. Pažnja je sposobnost da se primi samo određeni broj uticaja. Postoji bezbroj uticaja: toplo, hladno, sediš, stojiš, sva čula su uključena ali pažnja se usredsređuje samo na ono što je bitno u tom momentu – npr. priča profesora. Razumevanje je faza tumačenja ili interpretacije značenja stimulusa – onoga što se vidi i čuje. Prihvatanje označava stepen u kome stimulansi utiču na formiranje znanja ili stavova usvajanja znanja. Pamćenje je faza u kojoj sve što se desilo se prenosi u memoriju.

Ako je čovek zainteresovan za nešto efekat će biti veći. Za onog ko predaje bitno je da zna šta privlači pažnju slušalaca.

Postoji dobrovoljna i nedobrovoljna pažnja. Dobrovoljna pažnja je kada je neko zainteresovan i traži informacije, očekuje, gleda. Nedobrovoljna pažnja je kada si u situaciji da moraš da primetiš nešto – ako profesor lupa kredom po tabli, ako te neko gura da nešto vidiš, ako te neko ubode šestarom u zadnjicu...

Lične determinante pažnje se odnose na karakteristike ličnosti koje to prate - motivi, stavovi, nivo koncentracije, prethodno znanje, sposobnost povezivanja, pamćenje putem asocijacije...

Prve stvari koje se nauče u životu


Kada se beba rodi ona ima primitivne instinktivne funkcije i ako ih ne upotrebljava one se ne razvijaju. Dete vrlo brzo, na ranom uzrastu nauči da razlikuje ja (sebe) od ne ja (mame, tate). Rađamo se sa sposobnošću vokalizacije (gukanja) što se kasnije pretvara u prve reči. Dete uči motorne funkcije – hvatanje i ispuštanje. Potrebno je vreme da dete nauči da pusti. Kada neki predmet ispusti ono dok ne nauči da pusti, plače. Hodanje nije funkcija sa kojom se čovek rodi, ono mora da se uvežbava.

Sve do sedme godine dete uglavnom usvaja znanja koja se tiču govora i motorne spremnosti. Neka deca mogu da nauče da pišu sa pet godina, što je retko, dešava se, ali nije preporučljivo.Uglavnom se uče pitanja koja se tiču socijalizacije – kako se jede, održava higijena, ide u toalet. Dete ih, uglavnom putem imitacije koje je usvojilo od roditelja, ponavlja, interpretira emocije, kao na primer emocije radosti, straha, veselja.