Od dečije igre u kojoj smo se pretvarali da smo neko drugi, od preuzimanja uloga po uzoru na primere koji su nas okruživali, konstantnim traženjem odobravanja i pohvale, počesmo da igramo igru zvanu život poštujući pravila i zakonitosti koje smo nesvesno prihvatali. Predstava koju smo sticali o životu i svetu koji nas okružuje postade slika i prilika svega onoga što se stvaralo i procesuiralo u životima i shvatanjima nama najbližih osoba.

Učeni smo da budemo dobri, da budemo pristojni, da ne očekujemo previše od života, da za sve treba da se dobro pomučimo, da učimo, da završavamo škole i da stičemo zvanja, da biramo dobro plaćene poslove, da ne fantaziramo, da se ne zanosimo, da ostavljamo dobar utisak, da ne talasamo i da ni u kom slučaju ne skrećemo isuviše pažnju na sebe, da se ne izdvajamo suviše, da ne budemo drugačiji od onoga što se od nas očekuje, da ne delimo svoje ideje sa drugima, da prećutimo istinu, da istrpimo zarad mira u kući ili sigurnosti na poslu... I tako unedogled.

Po svemu sudeći, iz njihove perspektive ovaj svet jeste sve, osim sigurno mesto za lep i radostan život. Gomila pravila, mnoštvo reči, bezbroj zabluda! I mi krenusmo da igramo po dobro utvrđenim pravilima. Otpočesmo jednu avanturu punu svega onoga o čemu nam pričaše. I gle čuda, sve beše baš onako kako su nam govorili. Učili smo, mučili se, završavali škole, bili poslušni, trpeli mnogo toga verujući da će se jednom muka isplatiti, s vremena na vreme pokušavali smo i da izletimo iz koloseka, ali nam se to vrlo brzo obijalo o glavu, pa se opet vraćasmo na staro, jer je sve bolje nego da budemo odbačeni, drugačiji i van standarda.

Pitanje je samo koliko nam je sve to prijalo, koliko smo se osećali svojima u trenucima kada smo udovoljavali svima u svemu što se od nas očekivalo. Odgovarajući na zahteve i želje drugih, malo po malo izgubismo sebe. Uvidesmo da na mnoge zahteve ne možemo valjano da odgovorimo, shvatismo da razočaravamo druge svaki put kad uradimo suprotno od onoga što oni od nas očekuju, otkrismo da veoma često naši najbliži bivaju ljuti i povređeni pored sveg našeg napora da im udovoljimo. Koliko god se trudili i davali sve od sebe, na kraju ostajasmo ophrvani krivicom i grižom savesti.

A kao rezultat svega, sami duboko u sebi shvatismo da nismo dovoljno dobri i da kao takvi nedovoljni ne možemo ni da očekujemo bilo šta bolje. Naša potreba da budemo prihvaćeni, naša želja da budemo voljeni, vodila nas je putem koji nas je sve više udaljavao od onoga ko mi zapravo jesmo. Očekujući iz dana u dan da sve ono što radimo i činimo bude konačno prihvaćeno i da jednom za svagda bitne osobe za nas i naš život shvate koliko mi u stvari vredimo, zalutasmo malo od suštine i izgubismo kompas koji bi nam pokazao put koji vodi do mesta gde leže odgovori na sva pitanja i koji bi nas odveo do pravog izvora naše radosti i unutrašnjeg mira - do nas samih! Nit bliže destinacije, nit dužeg puta!

PageBreak

Sva snaga leži u nama

Ali da svega toga ne beše, ni mi ne bismo bili pokrenuti da zatražimo neke važne odgovore i da otpočnemo naše unutrašnje traganje. Da ne beše svih tih prepreka, silnih stepenica i naizgled nesavladivih polja, mi danas ne bismo imali toliko razloga da se radujemo nastupajućem susretu sa sobom.

Izvor svega onoga za čim tragasmo jeste upravo u nama. U nama samima leži sva snaga, svaka odluka, svako odobravanje i svaka podrška. Mi, jedino mi, isključivo mi, i samo mi jesmo jedine osobe na koje treba da se oslonimo i do čijeg mišljenja i podrške treba da nam je stalo.

Daleko od toga da nije važno da budemo pažljivi prema drugima i da uvažavamo njihove želje i potrebe, ali dokle god istinski ne počnemo da osluškujemo svoje želje, svoja htenja, dokle god ne dozvolimo sebi da pratimo zov svoga srca i dokle god ne naučimo da slušamo svoje emocije kao najbolje pokazatelje ispravnosti svoga puta i doslednosti sebi, teško da ćemo ikome drugom biti iskrena podrška ili da će bilo ko moći da zna šta je to što nama treba ako mi sami nismo sposobni da sebi odgovorimo na to pitanje. Neusklađenost sa sobom dovodi do nesklada s celim svetom. Kad shvatimo da smo mi jedini pravi izvor svoje sreće i radosti, tada će prestati svaka naša potreba da tražimo odobravanje od drugih da budemo ono što jesmo.

Kad postanemo spremni da iskoračimo iz zablude u kojoj živimo, a koja govori da su drugi tu da odrede našu vrednost, da su drugi tu da se pobrinu za nas i da nam obezbede ono za šta sami nismo sposobni, da su drugi izvor naših radosti ali i naše patnje, otkrićemo koliko je sve to bila samo gomila izgovora koje smo koristili kao pokriće za sve svoje neuspehe i za sve svoje strahove od uspeha koji nam po zakonu života svima pripada. Shvatićemo da je izvor svega što nam je potrebno i za čim žudimo upravo u nama. U nama se nalaze sva pitanja i svi odgovori. U nama leže sva prihvatanja i sva odbacivanja. Svako od nas upravo u sebi poseduje sve što mu je potrebno za uspeh i zato je došlo vreme da se zapitate:

-Šta je to što mi je potrebno?
-Šta je to što ja mogu da učinim da sebi obezbedim upravo to što mi je potrebno?
-Koga ja to ili šta to koristim kao opravdanje da ne dam sve od sebe i da ne pokažem sebi da sam sposoban da budem, radim i imam sve što poželim?

Smernice i putokazi:

Prihvatite sebe da bi vas i drugi prihvatili
Dajte sebi dozvolu da budete srećni
Radite stvari koje VAMA donose radost
Dati sve od sebe ne znači mučiti se! Uživajte u onome što radite!
Oslobodite se potrebe da budete savršeni, vi to već jeste - samim tim što postojite!

Afirmacije:

Biram da se osećam dobro. Vredan sam sopstvene ljubavi.
Voljen sam i prihvaćen baš ovakav kakav sam u ovom trenutku.
Posedujem samopoštovanje i moć. Sigurno i sa lakoćom idem napred kroz život.
Poklanjam sebi najdivniji mogući poklon - bezuslovnu ljubav.
Divan sam i osećam se sjajno. Zahvalan sam na ovom životu!
I to je tako!